Iskrena ispovijest jednog Bad Blue Boysa: ‘Dinamo će biti kao nekad, naš i purgerski!’

Ivan Klindić

U zadnje vrijeme čitam razne priče o Dinamu i Bad Blue Boysima. Inače nikad ne reagiram na stvari na internetu jer smatram da se to rjesava uživo, kako se kaže dijela ne riječi. Tako neki dan sjedim na terasi, umoran i iscpljen od posla hvatam hlad i pušim dok skrolam po fejsu di nailazim na brojne prozivke i pljuvanje po navijačkoj skupini za koju živim, ali su životne oklolnosti učinile svoje da sam se morao povući iz aktivnog navijačkog zivota.

Inače, stvarno imam velik prag tolerancije i kao što sam rekao ne jebem previše internet zato kaj velika većina mangupa iza tipkovnice siguran sam nikad nije doživila susret s Boysima i nemaju pojma kroz šta prolazimo. Stoga, odlučio sam prvi put ispričati svoju stranu priče koja je namijenjena svim velikim net hooliganima.

Moja povezanost s Dinamom kreće još od malih nogu. Naime, prvog dana rođenja postao sam članom Dinama jer to je bila prva stvar koju je stari napravio nakon što je vidio svog sina (ne nije se napio jer je već bio namazan od trenutka kad je stara otišla u bolnicu). Soba s Dinamovim grbom, Dinamove torte na rođendanima, dresovi, bočice i svi ostali rekviziti, sve u plavim bojama. Kako sam rastao tako je i moja zaluđenost Dinamom bila sve veća.

Čim sam dovoljno narastao stari me je stavio na ramena i svaki vikend smo bili na Maksimiru i bodrili naše plave, a ja sam vjerujte mi u tim trenutcima bio najsretniji klinac na svijetu.

Pripadao sam Sjeveru

Jedne večeri, nakon što sam se vratio iz škole srušio mi se čitavi svijet. Došao sam doma, gdje me je dočekala uplakana stara i s jecavim glasom rekla da tate više nema, da je poginuo. Plakao sam kao kišna godina, zatvorio se u sebe i tugu ubijao slušajući Dinamo pjesme koje smo pjevali na stadionu i gledajući naše slike. Teško je izgubiti oca koji te naučio svemu, a kad to doživiš kao klinac to ostavi poseban trag na osobi.

Mama me je pokušavala na sve načine razveseliti, ali jednostavno nisam mogao preći preko toga dok ju jedne večeri nisam čuo u sobi kako cmizdri i moli za mene. To me trgnulo i odlučio sam krenuti dalje da joj ne nanosim dodatnu bol. U tom periodu, do kraja osnovne škole, odbijao sam ići na tekme jer nisam imao snage doci na stadion.

Par godina kasnije zujeći na školskom frendovi s kvarta uspjeli su me nagovorit da idem s njima na tekmu. Igrao je moj Dinamo protiv tovara kako smo ih uvijek zvali i u gradu je bila totalna ludnica. Bircevi i parkići puni, zastave na balkonima i autima, auti trube ekipima i pjevaju s njima, ljudi u tramvaju, sretni i nasmijani dok se njime ori Dinamova pjesma.

Približavajući se stadionu sve se više osjećala euforija u zraku, a naći slobodno mjesto da se popije piva bilo je gotovo nemoguće (jebiga i u parkicu nam nije bilo loše).

Negdje sat vremena prije tekme kreće se na stadion, ori se pjesma u koloni, a ljudi s okolnih zgrada izlaze na balkone, plješću i pjevaju zajedno s nama. Ono kaj mi je posebno ostalo u sjećanju je to da je jedna curka na balkonu digla majcu i pokazala sise na kaj je dobila veći aplauz nego dečki na terenu kad zabiju gol.

Kad smo došli na tribinu ekipe se pozdravljaju i grle. Slavonci, Zagorci, Dalmoši svi veseli i zagrljeni pričaju dogodovštine s prošlotjednog gostovanja i dogovaraju detalje oko sačekuse koju spremaju za tovare, a mi klinci potajice slušamo i upijamo sve k’o spužve. Konačno, igrači ulaze na teren, a stadion eksplodira.

Cijeli Sjever je na nogama, ruke u zraku i ludilo može krenuti. Sav sam se naježio i prale su me emocije, a svako malo bacao sam oko na Istok gdje sam bio sa starim što mi je dalo dodatan vjetar u leđa da još jače navijam. Nakon tekme ostali smo pomoći sređivat tribinu i bili sretni kaj se družimo sa starijima i slušamo njihovu šprehu.

Nakon tekme, shvatio sam da pripadam Sjeveru i krenuo sam intenzivno ići na tekme, kako domaće tako i u gostima. Tog dana osjetio sam strast, ljubav, pripadnost grupi i ono najbolje da sam u kontaktu sa starim koji me gleda negdje odozgora.

U to vrijeme taman su počele prve podjele i lagano je kretao bojkot, a ja sam išao u srednju i moj novi način života nije se svidio nikom u školi jer sam počeo često izostajati, iako sam i dalje imao dobre ocijene.

Izostanke sam prikrivao pričom da radim kako bi pomogao doma (što i jesam) jer sam skužio da je raska osjetljiva na tu temu pa mi je sve živo pravdala (btw, hvala ak’ ovo čitaš kojim slučajem).

Pred jednu tekmu kružili smo po gradu i lagano cugali. Odjednom je među nas uletila interventna i poredala nas uz zid pretražujući nas kao da smo teroristi. Nisu ništa našli, stoga su nam napisali kaznu zbog cuganja pive na javnom mjestu te nas slikali „za policijsku evidenciju“. Budući da nismo bili jedini s ovakvom situacijom, od te tekme se je krenulo s borbom protiv glavonja u klubu tako da je iz tekme u tekmu sve više pjevalo protiv njih, organiziralo razne prosvjede i akcije. Nedugo zatim opet je tekma doma, a prilikom ulaska na stadion zabranjuju ekipi i meni ulaz te nas izbacuju van.

Nikad kažnjavani, bez sudske zabrane (murija jedina može izdati zabranu dolaska na stadion) nismo više mogli na Maksimir, dok smo na gostovanja redovito išli bez problema. No, kako je otpor nakon tog dobio novu dimenziju i opet postao jači za stepenicu, usljedili su novi potezi Mamića i glavonja iz kluba. Murija je krenula dolaziti na posao po nas par dana prije utakmica iz nekih bizarnih razloga (tzv. informativni razgovor) zadržavati nas nekoliko sati smješkajući nam se u facu, sve s ciljem kako bi ostali bez posla što im je i uspjelo.

Dobio sam otkaz, a na svakom novom poslu koji sam našao događala se ista stvar.

Represija je postala nemoguća. Preko 2000 ljudi na crnim listama (zabrana ulaska na Maksimir), iživljavanje murije, potplaćivanje novinara i državnih službenika rezultati su Zdravka Mamića.

Zagrepčani su lagno počeli okretati leđa klubu shvativši da je postao prćija nekolicine ljudi, oduzevši mu tako zagrebački duh koji ga je desetljećima krasio. No, i za to smo opet mi bili krivi, jer ljudi se nas boje, boje se baklji i ne dolaze na Maksimir….. Krenuo je bojkot, Maksimir i dalje sve prazniji. Di su sad svi ti navijači kad nas nema?

Prazan Maksimir

Namještanje utakmica u domaćem prvenstvu, nikakvi rezultati u Europi dok se novci troše masovno na kvazipojačanja i na vlastite potrebe zgadili su sliku o Dinamu.

Kad je vrag odnio šalu i vidio da je Maksimir postao građevina duhova, Mamić okreće ploču i moli Boyse za povratak tepajući im. Pokupivši odjeb, kreće dijeljenje ulaznica po osnovnim školama i savezima puneći tako donekle stadion s klincima i njihovim profesorima/trenerima.

Za vrijeme jedne ljetne pauze, klub je objavio da Maksimir ide na obnovu i da će biti uređen do početka kvalifikacija za LP. Nakon završetka, karte se prodaju za 1 kn za prvo kolo kako bi se „nagradilo navijače“, a rezultat je bio pun stadion, 35 000 ljudi na Maksimiru. Poneseni brojkama akciju nastavljaju za sve utakmice i stadion se puni beskičmenjacima. Zasto kažem beskičmenjacima?

Jer je na domaćim tekmama opet bilo 2000 ljudi. Di su sad ti veliki Dinamovci? Kako su brzo odustali i od jeftinih karata na uređenoom stadionu kreće nova akcija di će klub nekom sretnom navijaču uručiti milijun jebenih kuna samo ako na stadionu bude više od 20 000 ljudi (ne znam više točnu brojku, ali uglavnom ako se napuni stadion). Pogađate, ni to im nije uspjelo, a Dinamo je igrao Ligu prvaka.

Na jesen se je otkrila još jedna u nizu malverzacija u Dinamu, ovaj put vezana uz obnovu Maksimira što je i prijavljeno muriji, no ponovo bez ikakvih rezultata. I idućih godina redaju se brojne akcije Boysa, a na svaku akciju represija ide dalje i dalje. Svi se sjećate upada na Mamićevu presicu? E to je samo jedna u nizu akcija, no kako se se sve gurale pod tepih ova je ugledala svjetlo dana s obzirom prisutnost medija.

Sljedeću stvar koju valja spomenuti u ovoj priči je osnivanje BBB fun kluba (plaćenici). Ekipa koja je donedavno bila s nama na tribini i borila se za nase ideale, prodala se glavonji i izdala sve što se godinama gradilo. Plaćena gostovanja, dnevnice, uređivanje prostorije pod Sjevernom tribinom i enormna policijska zaštita ono je što su dobili. Pitam se jel bilo vrijedno toga, da se tih 30 debila odrekne Dinama i te ljubavi zbog kratkoročnih užitaka, znajući da se nikad više neće moći vratiti na našu stranu. No, koga nema, bez njega se…

I tako jednog dana zlatni i pošteni Mamić završava u buksi. Gle čuda, Maksimir opet pun, 30 000 ljudi iz sveg glasa navija za svoj Dinamo. No za punjenje stadiona je kako kažu zaslužan marketing kluba.

Godine su prošle, nekoliko izgubljenih generacija i gorak osjećaj rezultirali su tim da se dio Boysa vrati na tribine. Bojkot je prekinut, ali ne kompletno jer jos uvijek velika većina njih neće imat veze s ovim što se naziva Dinamo dok Mamić ne odjebe. Zato prije nego popljujete Boyse, razmislite kaj pričate.

Dok vi živite pravi navijački život, smišljate koreografije i uživate s igračima i klubom mi još uvijek vodimo borbu da nam se vrati nas Dinamo, naša Svetinja. Represija još traje. Lakše je izbjeglicama iz Sirije ući u Hrvatsku nego nama na Sjever.

Kroz cijelu svoju povijest morali smo se boriti s nekim

Lako je reći – nemrete maknuti jednog čovjeka, dok taj čovjek pije kavu s glavnim sucima, organizira rođendansku proslavu predsjednici i donira  novce političarima. Iako je Dinamo udruga građana i trebalo bi funkcionirati po principu jedan član jedan glas, to je nažalost samo na papiru tako.

Skupština u Dinamo bira Izvršni odbor, a Izvršni odbor Skupštinu i tako u krug. Zanimljivo je kako su se u Odboru i Skupštini slučajno našli političari iz stranke koju Mamić financira.

Kroz cijelu svoju povijest morali smo se boriti s nekim kako bi zadržali naš Dinamo. Boysi trenutno nisu na razini kao što su bili u prošlosti, kad su bili strah i trept u Europi, jedna od najjačih skupina.

Tko se god susreo s nama i tko god ima malo obraza, priznat će tu činjenicu. Pred nama je težak put i hrpetina stvari koje moramo srediti, ali vratit ćemo se, nemojte brinuti. Iako po pričama pojedinaca više ne postojimo, isti ti izbjegavaju susrete s nama, a ako i kojim slučajem dođe do njih redovito dobiju po bulji. Dobijete porciju od grupe za koju kažete da ne postoji, kakva ste onda vi to grupa?

Iako se ne možemo pohvaliti brojkom kao neki i prekrasnim koreografijama bez lažne skromnosti mogu reći da smo na ulici za većinu skupina institucija. Boysi su oduvijek Ultrasi i žive tim načinom života. Više znači 100 pravih navijača nego cijela tribina simpatizera koji se kunu u pripadnost klubu sad kad im ide, kao što imamo situaciju u RH s nekima. Di ste bili prije bojkota dečki?

Ovo nije moj Dinamo, Dinamo s kojim me je stari upoznao. Imam osjećaj da sve polako dolazi na svoje i vjerujte mi vratit ćemo se jači nego ikad. Kad ti brane nesto godinama i oduzmu ti to pobjeda bude jos slađa. Bit ćemo kao Pit Bull kojeg nakon dugo vremena pustite iz kaveza. Bit ćemo ludi, glasni i agresivni.

Ako se pitate gdje sam ja svih ovim godina… Našao sam solidan posao, radim i obiteljski sam čovjek. Represija je učinila svoje i pratim Dinamo iz sjene s ekipom koja me odvela na Sjever prvi put. Oni klinci jos uvijek su zajedno, nažalost ne u istom broju jer nekolicina je na drugoj strani. Čekamo dan kada ce glava napokon otići i Dinamo biti onakav kao prije, naš i purgerski. E da, u međuvremenu sam dobio kćer. Iako je curica soba joj je plava (koliko je žena dopustila haha) tako da i ona čeka dan kada ću je kao stari mene odfurati na Maksimir i učiniti je članom plave vojske, danom kada se postati jednim od nas.

A ti Mamiću,  znaj da nikad nisi niti ćeš biti pravi Dinamovac: Razlika je živjeti za Dinamo kao što žive Boysi i živjeti od Dinama kao ti i tvoji…

Izvor: balkanski-navijaci.com 


Komentari