Zagreb
+C

(FOTO) Ovdje su pokopana ‘ničija djeca’: Zaboravljeni grobovi na kojima svijeća ne gori

Flickr

Dušni dan kuca na vrata, a postoje i oni grobovi koji nisu ničiji.

Oni su nekad imali svoje obitelji. Imali su majke, očeve, imali su djecu. Njihovo ime netko je nekad zazivao, s ljubavlju, s emocijom. Danas leže zaboravljeni, bez plamička svijeće zapaljene za njihove duše.

Stotinjak metara nakon podvožnjaka na Oranicama nalazi se “Ludničko groblje”. Od 1974. tamo nitko nije pokopan, no do tada, ovo groblje je bilo posljednje počivalište osoba iz “žute kuće”, Psihijatrijske bolnice Vrapče. Tamo leže kosti ludih, pomaknutih, opasnih za okolinu, sramotnih za obitelj. Imena na nadgrobnim pločama davno su izblijedila, zaboravljena poput njih samih, kao da se nikad nisu smijali, plakali, voljeli.

Flickr
Flickr

Njihova imena ne postoje niti u bolničkim spisima, ne postoji ni trag koji bi otkrivao nešto više o kostima zatrtim zemljom. Poznato je samo da je bolnica kupila zemljište za groblje 1899. Ipak, zub vremena nije uništio baš sve natpise na nadgrobnim spomenicima pa se tako, među brojnim samcima, nazira i jedna obiteljska grobnica koja napominje da su njeni stanovnici obitelj Pili.

Bračni par Pili bili su namještenici bolnice, otkrivaju internetske stranice. Bili su zadnji stanari zgrade broj 7, iz koje su iseljeni krajem šezdesetih godina, vjerovatno tik pred selidbu na svoje vječno počivalište, počivalište na kojem obitavaju i njihovi pacijenti. Obitelj Pili jedna je od rijetkih čija imena se još uvijek naziru. Većina nadgrobnih spomenika tvrdoglavo šuti, ne otkrivajući niti jedan trag čovjeka koji je nekome nešto značio.

Samo jedna emocija na groblju

U moru takvih, ističe se grobnica s jedinom emocijom na “Ludničkom” groblju. “Svojem dragom Macu”, medicinaru, kolege i kolegice iz bolnice podigli su spomenik., ’63. godine. Sjeti li se Maca tko danas? Svijeća ne gori, kao uostalom, niti na jednom spomeniku na ovom malom groblju.

Flickr
Flickr

A prema informacijama, tu su pokapani i pojedini Trešnjevčani, siromašni pojedinci kojima je ovo groblje bilo jedina mogućnost. Križevi su nakrivljeni, a bezimeni spomenici oskrnavljeni. Svojevremeno su mrtvačnicu nastanili i beskućnici, no danas niti njen trag ne postoji. Izbrisana u vremenu. U sred ove pustoši, ipak se nazire Raspelo, nekad okruženo svijećama, no danas usamljeno poput samih grobova.

Groblje je uređivano 2009. godine te su postavljene dvije popločane aleje. Pruža se i jedan drvored kestena, koji poklanja jedini pogled prema dušama mrtvih. Ovo groblje priča priču života, priču čovjeka i njegovog imena.

Svi ga mi danas imamo, kao i one koji nas zazivaju s ljubavlju. Svatko od nas osjeća ljubav, osjeća važnost koju nekom predstavljamo. No, nakon smrti, svijeća će nam gorjeti još koju generaciju, a u jednom trenutku plamen svijeće će se ugasiti.

Ukoliko ste u prolazu pokraj “Ludničkog” groblja, sjetite se i zapalite svijeću. I oni su nekada imali ime.

Komentari

Provjerite

Kraljičin zdenac

Biser Medvednice: Legenda o Kraljičinom zdencu

Kraljičin zdenac – netaknuti dragulj Zagreba Komentari