Zagreb
+C

Pustolovine jedne ‘dotepenke’: Kako sam otkrila Gajevu, ZET, koga policajci mrze i ostale noćne zagrebačke ljepote

FOTO: Pixabay

Napomena autorice: Tekst nema nužno neku svrhu, ali će vas ili zgroziti ili barem malo nasmijati.

U Zagreb sam došla “zagorskim cugom” prije 6 nepunih godina kao “dotepenka” i studentica, i to iz malog mjesta u Zagorju koje se u gotovo svemu razlikuje od Zagreba.

O svom dolasku u Zagreb već sam pisala, a komentari nisu bili toliko dobro došli. Naime, poručili su mi da kupim “jednosmjernu kartu na kolodvoru za doma ako mi Zagreb ne paše” i da je teško kada dođeš “z’opanka u cipele”. Da, prava seljanka rođena pod brajdima.

No, dobila sam i riječi podrške pa mi je jedna gospođa poručila da “mladoj dami kao rođena Zagrepčanka skida kapu do poda”, a druga gospođa upozorila me kako me Zagorje “više neće gledati istim očima jer ću postati fina dama iz Zagreba koja ne bu vudrila po gemištima i bambusa”. Ne brinite, nit ću ikad biti fina niti dama.

Hvala vam, i onima koji su me poslali zauvijek doma (i koji usput nisu pročitali tekst do kraja), no najviše onima koji su pročitali i shvatili moju priču. Lako je pročitati do pola ili uopće ne pročitati, a zatim postati pravi ratnik na prvoj crti tipkovnice. Bravo. Vjerujem da će vas unaprijediti jednom i u neki viši čin.

FOTO: Zagreb.info
FOTO: Zagreb.info

Između brajda i asfalta

Mjesto iz kojeg dolazim, kao što sam napomenula, nije veliko, naprotiv, imamo tek nekoliko kafića koji rade uglavnom do 22 sata (kada život u Zagrebu tek počinje), imamo točno nula noćnih klubova i poneki park koji nam je bio utočište iz djetinjstva i u kojem pamtimo prva pijanstva i prve poljupce.

Međutim, ljudi u Zagorju otvoreniji su jedni prema drugima. Istina, nije ugodno kada svatko zna broj cipela koji nosiš i s kim si u rodu ili pak najnovije tračeve o tebi, no ovdje će ljudi pružiti ruku jedni drugima i uvijek možeš računati na svog susjeda. U Zagrebu su međusobni odnosi puno hladniji i nema tu neke povezanosti. Znate li uopće imena susjeda sa svog kata? Ne. Ok, privatnost i to, ali gdje je nestala ljudskost? Često je sve jako rezervirano i ljude nije briga dok god je njima dobro. No, dobro je kad ih nije briga za nečiji privatni život, ali loše kada se netko sruši u tramvaju, a ljudi stoje i gledaju, čekajući da netko napravi prvi potez. To su neljudi i vječite drkadžije.

Dolac_noću

Zagreb u mraku

No, u 6 godina ipak sam se počela razvijati kao osoba koja se otvorila prema Zagrebu, slučajnim susretima sa Zagrepčanima, koja je upoznala ovaj grad na najneobičniji, ali i najljepši način. Naravno, obitelj me uvijek upozoravala da izbjegavam vraćanje doma po mraku jer, zahvaljujući vijestima koje nas “pumpaju” strahom, svaki korak je potencijalna opasnost. Možda sam ja onda jedna od rijetkih sretnica koje najljepše priče doživljavaju upravo – po mraku. I ne, nije riječ ni o čemu nemoralnom.

FOTO: Ivan Klindić
FOTO: Ivan Klindić

Prvi susreti bili su tipično studentski – pijani

Zagreb je pun predivnih priča, ali i predivnih ljudi. Naravno, kao i svugdje ima i onih “nedivnih” ljudi, najviše dežurnih moralista koji znaju sve, a i to što ne znaju – znaju. Jedan od prvih susreta sa Zagrebom bio je onaj pijani jer, zamislite, student ste, prošli ste (ili pali) ispit i imate pravo to zapiti, bilo da završite u Roku ili Sidru (uvijek birajte Sidro). No ne misle tako svi Zagrepčani jer je takav potez za zatvor po njima, a vi ste “neodgojeni mladi koji su pravi propalitet i zato nam je država takva”, i ostala čuda koja izlaze iz njihovih usta dok psuju i mrko vas gledaju ispod oka. No, oni koji su me gledali ispod oka – njih sam zanemarila i ignorirala – a isto preporučam i svakome od vas.

Vrijedi riskirati!

Dolaskom u Zagreb shvatila sam da nema smisla opterećivati se oko sitnih duša koje te sude pogledom jer bi očito trebao živjeti po nekim nepisanim pravilima, isto tako se oblačiti i disati. To nije Zagreb. Zagreb ti daje mogućnost da ti budeš ti, da zavoliš sebe jer će te on tako najviše prigrliti k sebi i otključati ti svoje tajne. Zvuči kao klišej, ali ljude Zagreb živcira zato što mu nisu dali priliku da ih ne živcira. A znate što sam najbolje naučila? Vrijedi riskirati. Tada život (i Zagreb) pišu najljepše priče.

Svašta doživiš i proživiš. Opijavanja po klupicama i zagrebačkim “rupama” (odrasla sam kao alternativac i wanna-be-klošar upravo na klupicama i po haustorima pa eto mog mjesta pod suncem u Zagrebu), nepoznatih ljudi koji bi sjeli do mene i nagovarali me da odemo na kavu da se “bolje upoznamo” makar se uopće nismo upoznali niti ikad sreli, bilo je nemoralnih ponuda, najboljih i najgorih uleta (i ne, nisam “iznimka koja potvrđuje pravilo), prepirka i suza s kontrolorima, problema s policijom, gitarista koji su svirali pjesme jer sam ili uporna ili naporna…

Vidjela sam žene koje se bave najstarijim zanatom u Gajevoj i koje nasred ulice bježe od policije skrivajući se iza auta, otkrila povijest bolesti nepoznate žene do sebe koja je sa mnom podijelila priču o sebi i svojoj obitelji, upoznala Alena Vitasovića i napravila neplanirani pijani intervju… I jedva čekam svaki novi dan, svaku novu šetnju, svaku novu vožnju. Možda to neće biti dugoročno poznanstvo ili prijateljstvo, ali stvaram predivne uspomene koje će mi izmamiti osmijeh na lice kad god se sjetim tih trenutaka.

FOTO: Ivan Klindić
FOTO: Ivan Klindić

Ili ću vas zgroziti ili barem nasmijati

Najljepša sjećanja i najdivniji susreti sa Zagrepčanima? Teško je i početi. Ili ću vas zgroziti ili barem malo nasmijati.

Sjedila sam jednom na Tomislavcu čekajući prijateljicu, što je veliki pomak jer svi čekaju mene… čak i ja čekam sebe. Tada mi je prišao stariji čovjek i pitao ako može sjesti na klupu do mene. Zbilja nisam jedna od onih čudaka (da, čudaci) koji će odmah negativno reagirati jer sve nepoznato znači i opasno. Najbolje se zatvoriti unutar četiri zida i branit od života, zar ne? Uglavnom, sjeo je do mene i pričao o tome kako je dan lijep, kako jako voli Zagreb i šetnje Zrinjevcem i da živi u blizini sa ženom.

Pogledao me i odjednom rekao: “Imate jako lijepe oči. I imate dušu, vidi se to i osjeti.” Ništa mi nije bilo jasno u tom istom trenutku, ali sam kasnije shvatila da je on jedan od starijih osoba koje su danas jako usamljene. Realno gledajući, mladima se neda previše komunicirati sa starijim ljudima jer ih smatraju dosadnima, a sve što oni trebaju je barem 5 minuta razgovora s nekim tko će ih zbilja slušati, pa makar i o vremenu. I njima treba topla riječ, iskren osmijeh i zagrljaj u stare dane. Pozdravila sam se s nepoznatim čovjekom i otišla nasmiješena. Nadam se da sam i ja njega usrećila na nekoliko minuta.

Remiza i ostali užasi

Ne volim Remizu jer ju očito ni Grad već godinama ne voli (kao ni Autobusni kolodvor), ali volim Zagrepčane. Primjerice, na samom početku faksa, dok sam još bila asocijalna i imala strah od ikakvog doticaja s novim ljudima, sjedila sam na stanici upravo na Remizi. Niotkud su se stvorila neobična dvojica u kožnim jaknama i vojničkim hlačama s pivom u ruci. Sve je to bilo ok, ali oni su sa sobom nosili harmoniku. I to je s jedne strane ok, posebno nakon što sam u prvom tjednu zagrebačkog života sjedila ispred susjeda koji je prevozio mikrovalnu, tako da se sve ostalo činilo normalnim.

Ova dvojica sjela su kraj mene, pitala me ako želim pivo, zahvalila sam im i odbila, no oni su me zamolili da im onda barem pridržim pivo. Lijepo sam im objasnila da nema smisla držati pivo u rukama jer će se tako zagrijati i ostavila sam ga sa strane. Počeli smo se smijati i potom započeli razgovor. Rekli su mi otkud su, što rade i preporučili mi dobra alternativna mjesta za izlaske. Nakon toga su me pitali želim li da mi nešto odsviraju na harmonici i objasnili da je planiraju prodati. Dobila sam poziv da odem s njima, ali smo to ipak preskočili. Na prvu bi nekome izgledali kao sumnjivi tipovi obrijanih glava u kožnjacima, a ispali su nevjerojatno simpatični, dragi i bezopasni.

Zagreb_at_night

Spavanje u noćnim busevima

Zašto većina nas voli Zagrepčane, ali ne voli “onakve Zagrepčane”? Da, ja sam jedna od onih koja zaspi u busu kada popije čašu previše, što ne smatram tolikim grijehom ili sramotom poput dežurnih moralista (“onakvi ljudi”) koji po tebi bacaju kamenje. No, nisu svi takvi jer Zagreb ima svoje “superljude”. Prvi je bio mladić na trgu koji me blago probudio da me pita kada mi ide bus i da me zamoli da ne zaspim jer on ne može ostati sa mnom. Poručio mi da se pazim i doslovno me molio da odem na bus. U busu sam ponovno zaspala, došla do svog kvarta, prespavala svoju stanicu i završila na Heinzelovoj gdje me probudio drugi mladić, koji me također zamolio da pripazim do svoje stanice budući da živim na kraju grada, a studentski život dopušta ti da imaš za kavu, ali ne i za taksi.

hr.wikipedia.org
hr.wikipedia.org

Policajci ne vole tri stvari – novinare, časne sestre i druge policajce

I volim i policajce. Barem neke. Mislim, znam da ima onih koji “mrze drotove”, ali ja sam prevelika flegma da se uopće zamaram tko je što, tko što radi (dobro, kod policije se trebaš brinut) i kojoj političkoj stranci pripada. Ako možemo skupati komentirati sve ostalo i slažemo se, ostalo me ne zanima. No, ponavljam, s policijom je drugo. Osim što su mi pomogli kada mi je mobitel pao u kanalizaciju (a što ti više treba u noćnoj smjeni od izgubljene djevojke u kaosu), trenutak kada su moje prijatelje i mene odveli u stanicu bio je odličan. Uhvatili su me s prijateljem i prijateljicom u parku, odnosno njih dvoje kako puše “ono što nije legalno, a trebalo bi biti legalno i poslije te šalju na liječenje od ovisnosti”. Ukratko, joint. Nisam pušila pa automatski “nisam bila kriva”, ali smo svi zajedno trebali u stanicu. Dok smo hodali, pričali smo o mom slovenskom državljanstvu, o tome što studiram, kako mi se čini Zagreb…

Mislim, vode me u policijsku stanicu i pričamo o zagrebačkim ulicama. U stanici su mi otkrili da zagrebačka mladež danas koristi sve moguće vrste droga i da je situacija grozna. Preporučili su mi neke knjige, počeli mi pričati o svojoj djeci i kako doma imaju pravu malu knjižnicu u kojoj uživaju. Uspjela sam se i posvađati s policajcem jer mi je rekao da policajci ne vole tri stvari – novinare, časne sestre i druge policajce (časne sestre ne vole jer ako su nešto skrivile, uvijek je neugodno započeti pregled i ispitivanja, eto, da znate). Netko bi rekao da su to njihove fore, ali ja sam se vrhunski zabavila. I to u policijskoj stanici, gotovo pa da sam htjela i ostati na kavi, a neki inspektor i ja još smo 10 minuta na ulazu pričali o životu.

FOTO: Ivan Klindić
FOTO: Ivan Klindić

Zagreb je ljubav

I zato volim Zagreb. Jer Zagreb treba naučiti otkriti, od Zagreba ne treba bježati. Osjećala sam se živom, sretnom, ispunjenom, uzbuđenijom sa svakim novim danom. Naravno, ona “iskoristi svaki dan kao da ti je posljednji” i slična sranja i klišeji su samo to – sranja i klišeji. Imamo pravo biti ljuti, živčani i na rubu suza. I prespavat ćete to i proći će.

I koliko god mi nedostaju moji bregi, domaće vino i obitelj, toliko mi doma nedostaje i Zagreb.

Volim Zagreb zbog najdivnijih teta sa Savskog mosta i teta iz menze koje su nam zamjenske majke koje brinu o tome da smo svaki dan siti i da jedemo toplo i “na žlicu”.

Volim Zagreb zbog djelatnika Zagrebačkog holdinga koji su u ponoć došli na Knežiju samo da mi izvade mobitel koji je pao u kanalizaciju. Izvukli su me iz govana. Doslovno.

Volim Zagreb zbog najdivnijeg starijeg čovjeka koji mi je, dok je padala kiša a ja sam na semaforu stajala gotovo pokisla, prišao s kišobranom i rekao mi da ga uzmem. Rekla sam mu da ne treba i neka ga on ima jer i njemu treba. “Dušo, uzmi ga, znam da nije nešto, ali poslužit će. Ja ionako imam kapu. Tebi više treba nego meni, uzmi ga i čuvaj se“, rekao je, nasmiješio se, dao mi kišobran i otišao. Znam da zvuči kao neki tipični bezvezni film i pomalo klišejasto ili bljutavo, ali nisam ni ja vjerovala da se takve stvari mogu dogoditi. Doslovno sam ostala stajati u čudu ispod njegova kišobrana.

Volim Zagreb zbog ZET-ovih vozača koji mi stanu kad kasnim na bus, koji me ljubazno upute kamo ići, koji će oprostiti tih nekoliko stanica bez karte, koji će s tobom popričati u kasne noćne sate i raspravljati o tome “kako je država u k*”.

Volim Zagreb jer noćne vožnje taksijem postanu psihoterapija, bilo za vozača ili za mene.

Volim sve neobične ljude koje sam upoznala usred noći, čak i one djevojke iz WC-a s kojima sam stvorila kratkoročno, ali predivno prijateljstvo, iako se nikad više nećemo sresti, možda u WC-u nekog drugog kluba.

Prihvatite sve s osmijehom. Nemojte osuđivati i zgražati se, mrziti i biti gnjevni. Ako ste dovoljno jaki u glavi, onda imate snage i karaktera reći “ne” štetnim stvarima i prihvatiti one lijepe. Zagreb voli Zagrepčane i “dotepence” koji su i više nego dobro došli. Ljubi vas Zagorka, ona koja je došla “z’opanka u cipele”. I da – ne bojte se riskirati. Zagreb i život pišu nevjerojatne priče.

Komentari

Provjerite

FOTO: Univerzijada '87 / Facebook

(FOTO) ‘Od medalja do ribeža za zelje sa znakom Zagija’: Otvara se velika izložba povodom 30 godina od Univerzijade

Legendarna Univerzijada ponovno će oživjeti Komentari