5. srpnja 1891.g rođen je veliki hrvatski književnik Tin Ujević.
Tin Ujević je veliki hrvatski književnik, čije su pjesme upisane duboko u povijest. Bio je učenik slavnog Antuna Gustava Matoša. Napisao je brojna djela a značajnija su ‘Lelek sebra’, ‘Kolajna’, ‘Auto na korzu’, ‘Ojađeno zvono’, ‘Skalpel kaosa’, ‘Ljudi na vratima gostionice’ i ‘Žedan kamen na studencu’.
Umro je 12. studenog 1955. Iako sam za života nije dobio nijednu književnu nagradu, danas se mnoge književne svetkovine zovu njegovim imenom. Njegovim imenom je nazvana i najveća hrvatska pjesnička nagrada, nagrada “Tin Ujević”. Njemu u čast, u rodnom mu Vrgorcu se održava manifestacija “S Tinom u Vrgorcu“.
Njegov omiljeni kafić je bio “Tip-Top” (nekada Blato) u Gundulićevoj gdje se družio sa Cesarićem, Matošem i Krležom.
Danas njegovo ime nose brojne škole i ulice u Zagrebu: Škola u Koturaškoj (uz Savsku), ulica na Knežiji koja spaja Zagrebačku aveniju s Horvaćanskom a njegovim imenom je nazvana knjižnica na Trešnjevci.
Anegdote i zgode
Tin Ujević je kao nijedan hrvatski književnik poznat po brojnim zgodama i anegdotama. Ovdje navodimo samo neke:
– Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. ‘Ma ne morate mi se ispričavati’, rekao je Tin, ‘iako bi bio red da ste prvo probudili podstanar’, aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.
– Tin nije volio sudjelovati u razgovorima, za vrijeme brijanja u brijačnici. Svejednako, brijač mu je često dosađivao forsiranim razgovorima. Jednom ga brijač upita: ‘Kako hoćete da vas obrijem?’. – ‘Bez riječi’ – odgovori mu mirno Tin.
– Ujevića, koji je ostao neženja do kraja života, neki prijatelji upitaše, zašto se ne ženi. ‘Ljudi se trebaju ženiti, bogovi mogu, a pjesnici ne smiju’ – odgovori im Ujević.
– Kako je Tin bio iznimno domišljat i lucidan dobro prikazuje sljedeća anegdota. Jedan veseljak iz njegovog društva, vidjevši ga kako s praznom čašom stoji u gostionici, prišao mu je i rekao: ‘Slaži nešto na brzinu i platit ću ti špricer.’ Tin ga i ne pogleda i već mu preko ramena dobaci: ‘Ne, prijatelju, rekao si dva!’. Kako je upravo trenutačno slagao, ovaj šaljivdžija mu je morao platiti piće.
Ulični pjevači
S tugom i jaukom praznih želudaca
sišavši s visova nebotična krova
u sumornu brigu večernjih pijaca
urličemo uzbuđena slova.
Paramo tišinu
i cijepamo tminu.
Pričat ćemo noći skasku ideala,
slikat ćemo gradu predgrađa u smradu.
Pronašli smo biser u kalu, kanalu,
kao u raspadu kakvu časnu nadu.
Mi pjevamo gradu
o našemu jadu.
Ne puštaju vihor na podij lokala,
mi smo olujina što ne smije u kuće.
Za naše vidike budućnost je mala.
Pit ćemo u pajzlu sutra u svanuće.
Mrtvi narod čut će,
s pjesmom, srce vruće.
Potrebni smo hljeba, mesa i odijela.
Potrebni smo juhe da nam tijelo zgrije.
Potrebni smo ruha i zalogaj jela.
Svaki od nas treba banku ili dvije.
Stoji riječ: ne kradi
nego trudi, radi.
Hoće li s prozora pasti šaka srebra,
milodar za poderanu četu?
Mi što tek udarce u rebra
sakupljamo guranjem po svijetu
imamo li liru
na zvučnom tanjiru?
Mi smo meso koje pomrčina jede.
Zbrojit ćemo pare na sakritoj klupi
u cvjetnjaku gdje mirišu rezede,
dok u san mrtvački pada život tupi.
Spavat ćemo danju na krilu djevice
majke, mlade zemlje, dok se ševice
u vis plavi krile, učiteljke, pjevice.
Tin Ujević
