Ispovijest jednog ‘dojdeka’: Pročitajte što on ima reći o Zagrebu i Zagrepčanima

Vječna problematika Bosanaca u Zagrebu.

Bosanci u Zagrebu vječito su na tapeti jednog dijela Purgera, među ostalim ‘dojdekima’. Kažu tako Purgeri da oni ne mogu voljeti Zagreb, da ga ne mogu razumjeti, da ne mogu osjetiti njegovu dušu…

No, je li to doista tako?

On je rođen u Bosni i Hercegovini, a njegovo odrastanje obilježio je zagrebački asfalt. Na zagrebačkim ulicama prvi put je doista udahnuo punim plućima. Na tribinama maksimirskog stadiona prvi put se zaljubio, naravno, u zagrebačke plave. Na klupicama zagrebačkih parkića on je popio svoje prvo pivo, opijen pogledom na beli Zagreb grad.

Zato smo upitali njega, zagrebačkog Banjalučanina, što za njega znači Zagreb, što njemu predstavlja klub koji prati od Zaprešića do Litve.

Postavljaju mi često pitanja zašto toliko voliš Dinamo? Hoće li te Dinamo hraniti? Neće, ne tražim to od njega. A tražite li vi od ljudi koje volite novce, tražite li da, kak se veli:” budete na grbači osobe koju volite”?

Dinamo me ne hrani u doslovnom smislu te riječi niti me uzdržava ali dao mi je puno više od toga. Depresivne trenutke pretvarao je i euforično sretne, ružne dane pretvarao je u lijepe, činio nas je ponosnima. A još više od tih trenutaka volim trenutke kada me je razočarao jer se baš tada budio purgerski bunt, zagrebački prkos i dinamovsko srce ponosno, jako i veliko.

Budila se nada koja živi i danas u nama, nada da će naš Dinamo biti europska sila, da će naš Dinamo biti zagrebački Dinamo – europski velikan, a naš grad svjetska metropola. Iako, za mene koji nisam rođen u Zagrebu, Zagreb je svjetska metropola, najljepše mjesto na svijetu, mjesto gdje se svi osjećaju kao doma.

Zagreb nam daje toplinu doma, daje nam prelijepa jutra i zalaske sunca, ali nas Zagreb i boli. Baš zato što je gospodin prema svima, ljubazan i šarmantan, ali i naivan u svoj toj dobroti. On vjeruje svima, ali mu ne vraćaju svi dato, nisu zahvalni gospodinu koji im je dao sve, a zauzvrat nije dobio ništa.

Nisam rođen u Zagrebu, ali sam od rođenja Zagrepčanin. Nisam rođen kao Dinamovac, ali sam svojim rođenjem postao Dinamovac. Možda genetikom? Ne znam, ali znam da me Zagreb primio u krilo i bezuvjetno mi pružio svu svoju ljubav. Pokazao mi je ta čarobna jutra i večeri, ispričao mi je svoje priče i jednostavno me zarobio unutar svojih umornih zidina te zatvorio vrata grada da ga ne mogu napustiti.

Iako, nikada ne bih napustio nekoga tko mi je dao toliko ljubavi, sreće i uspomena, nikada ne bih ostavio nekoga kao što je moj Zagreb…


Komentari