Pustolovine jedne ‘dotepenke’: Kako sam otkrila Gajevu, ZET, koga policajci mrze i ostale noćne zagrebačke ljepote

FOTO: Pixabay

Napomena autorice: Tekst nema nužno neku svrhu, ali će vas ili zgroziti ili barem malo nasmijati.

U Zagreb sam došla “zagorskim cugom” prije šest nepunih godina kao “dotepenka” i studentica iz malog mjesta u Zagorju koje se u gotovo svemu razlikuje od Zagreba.

O svom dolasku u Zagreb već sam pisala, a komentari nisu bili toliko dobrodošli. Naime, poručili su mi da kupim “jednosmjernu kartu na kolodvoru za doma ako mi Zagreb ne paše” i da je teško kada dođeš “z’opanka u cipele”. Da, prava seljanka rođena pod brajdima.

No, dobila sam i riječi podrške pa mi je jedna gospođa poručila da “mladoj dami kao rođena Zagrepčanka skida kapu do poda”, a druga gospođa upozorila me kako me Zagorje “više neće gledati istim očima jer ću postati fina dama iz Zagreba koja ne bu vudrila po gemištima i bambusa”. Niti fina niti dama, naprotiv.

Hvala vam, i onima koji su me poslali zauvijek doma (i koji usput nisu pročitali tekst do kraja), no najviše onima koji su pročitali i shvatili moju priču. Lako je pročitati do pola ili uopće ne pročitati, a zatim postati pravi ratnik na prvoj crti tipkovnice. Vjerujem da će vas unaprijediti jednom i u neki viši čin.

FOTO: Zagreb.info
FOTO: Zagreb.info

Između brajda i asfalta

Mjesto iz kojeg dolazim, kao što sam rekla, nije veliko, naprotiv, imamo tek nekoliko kafića koji rade uglavnom do 22 sata (kada život u Zagrebu tek počinje), imamo točno nula noćnih klubova i poneki park koji nam je bio utočište iz djetinjstva i u kojem pamtimo prva pijanstva i prve poljupce.

Međutim, ljudi u Zagorju otvoreniji su jedni prema drugima. Istina, nije ugodno kada svatko zna broj cipela koji nosiš i s kim si u rodu još iz 7. stoljeća, no ovdje će ljudi pružiti ruku jedni drugima i uvijek možeš računati na svog susjeda. U Zagrebu su međusobni odnosi puno hladniji i nema tu neke povezanosti. Znate li uopće imena susjeda sa svog kata? Ne. Ok, privatnost i to, ali gdje je nestala ljudskost? Često je sve jako rezervirano i ljude nije briga dok god je njima dobro. Odnosno, dobro je kad ih nije briga za nečiji privatni život, ali loše kada se netko sruši u tramvaju, a ljudi stoje i gledaju, čekajući da netko napravi prvi potez. To su neljudi i vječite drkadžije.

Dolac_noću

Zagreb u mraku

No, u šest godina ipak se počinješ razvijati kao osoba koja se otvorila prema Zagrebu, kroz slučajne susrete sa Zagrepčanima, kao osoba koja je upoznala ovaj grad na najneobičniji, ali i najljepši način. Naravno, obitelj me uvijek upozoravala da izbjegavam vraćanje doma po mraku jer, zahvaljujući vijestima koje nas “pumpaju” strahom; svaki korak je potencijalna opasnost. Možda sam ja onda jedna od rijetkih sretnica koje najljepše priče doživljavaju upravo – po mraku. I ne, nije riječ ni o čemu nemoralnom.

FOTO: Ivan Klindić
FOTO: Ivan Klindić

Prvi susreti bili su tipično studentski – pijani

Zagreb je pun predivnih priča, ali i predivnih ljudi. Jedan od prvih susreta sa Zagrebom bio je onaj pijani jer, eto, student ste, prošli ste (ili pali) ispit i imate pravo to zapiti, bilo da završite u Roku ili Sidru (zažalit ćete ionako pa radije birajte Sidro). No ne misle tako svi Zagrepčani jer je takav potez za zatvor po njima, a vi ste “neodgojeni mladi koji su pravi propalitet i zato nam je država takva”, i ostala čuda koja izlaze iz njihovih usta dok psuju i mrko vas gledaju ispod oka. No, oni koji su me gledali ispod oka – njih sam zanemarila i ignorirala – a isto preporučujem i svakome od vas.

Vrijedi riskirati!

Dolaskom u Zagreb shvatila sam da nema smisla opterećivati se oko sitnih duša koje te sude pogledom jer bi smatraju da bismo trebali živjeti po nekim nepisanim pravilima, isto tako se oblačiti i disati. To nije Zagreb. Zagreb ti daje mogućnost da ti budeš ti, da zavoliš sebe jer će te on tako najviše prigrliti k sebi i otključati ti svoje tajne. Zvuči kao klišej, ali ljude Zagreb živcira zato što mu nisu dali priliku da ih ne živcira. A znate što sam najbolje naučila? Vrijedi riskirati. Tada život (i Zagreb) pišu najljepše priče.

Svašta doživiš i proživiš. Opijavanja po klupicama i zagrebačkim “rupama” usred “mladenačkog odrastanja” upravo na klupicama i po haustorima (pa eto mog mjesta pod suncem u Zagrebu), nepoznatih ljudi, nemoralnih ponuda, najboljih i najgorih uleta (jer možda ste i vi “iznimka koja potvrđuje pravilo), prepirka i suza s kontrolorima, problema s policijom, gitarista koji su sviraju pjesme koji ne znaju svirati, ljudi koji vam vade mobitel iz *ovana, točnije šahta u gluho doba noći…

Vidjela sam žene koje se bave najstarijim zanatom u Gajevoj i koje nasred ulice bježe od policije skrivajući se iza auta, otkrila povijest bolesti i obiteljskog stabla nepoznate žene, upoznala Alena Vitasovića i napravila neplanirani pijani intervju, pripita teturala zagrebačkim kvartovima i drugi dan se hvatala za glavu, zgražala se, zaljubljivala, oduševljavala, psovala, svjedočila stvarima koje su dotad bile tek sedma umjetnost… I jedva čekam svaki novi dan, svaku novu šetnju, svaku novu vožnju. Možda to neće biti dugoročno poznanstvo ili prijateljstvo, ali stvaram predivne uspomene koje će mi jednom i uvijek izmamiti osmijeh na lice.

FOTO: Ivan Klindić
FOTO: Ivan Klindić

Ili ću vas zgroziti ili barem nasmijati

Najljepša sjećanja i najdivniji susreti sa Zagrepčanima? Teško je i početi. Ili ću vas zgroziti ili barem malo nasmijati.

Bilo je tu starijih ljudi koji ti usred bijela dana na Zrinjevcu kažu “da ti u očima vide da imaš dušu” i ljudi koji će vas zaustaviti na biciklu samo da vam kažu da vole šetati jer tad gledaju labudove i prisjećaju se Ružnog pačeta Hansa Christiana Andersena. To su isti oni koje vječito ignorirate i izbjegavate jer mislite da su “skrenuli”, ali su skrenuli tako da možda barem u jednom trenutku svijet vide drugačijim očima, možda djelomično i inspirativnima. Često su to usamljeni Zagrepčani kojima je ponekad potrebno pet minuta razgovora s nekim tko ih sluša, pa makar i o klimatskim promjenama ili uspomenama iz djetinjstva.

Remiza i ostali užasi

Ne volim Remizu (ili bilo koje drugo okretište igdje ikad) jer je očito ni Grad već godinama ne voli (kao ni Autobusni kolodvor), ali volim Zagrepčane. Primjerice, na samom početku faksa, dok sam još bila asocijalna i imala strah od ikakvog doticaja s novim ljudima, sjedila sam na stanici upravo na Remizi usred noći s dvojicom nepoznatih likova koji su došli s dvije litra piva i harmonikom koju su planirali prodati, uz ponudu da mi odsviraju nešto prije nego ode u zaborav. To je s jedne strane u redu, posebno nakon što sam u prvom tjednu zagrebačkog života sjedila ispred susjeda koji je prevozio mikrovalnu, tako da su harmonika i pivo bili sasvim okej kombinacija. Na prvu bi nekome izgledali kao sumnjivi tipovi obrijanih glava u kožnjacima, a ispali su nevjerojatno simpatični, dragi i bezopasni osobenjaci.

Zagreb_at_night

Spavanje u noćnim busevima

Zašto većina nas voli Zagrepčane, ali ne voli “onakve Zagrepčane”? Da, ja sam jedna od onih koja zaspi u busu kada popije čašu previše, što ne smatram tolikim grijehom ili sramotom poput dežurnih moralista (“onakvi ljudi”) koji po tebi bacaju kamenje. No, nisu svi takvi jer Zagreb ima svoje “superljude”. Prvi je bio mladić na trgu koji me blago probudio da me pita kada mi ide bus i da me zamoli da ne zaspim jer on ne može ostati sa mnom. Poručio mi da se pazim i doslovno me molio da odem na bus. U busu sam ponovno zaspala, došla do svog kvarta, prespavala svoju stanicu i završila na Heinzelovoj gdje me probudio drugi mladić, koji me također zamolio da pripazim do svoje stanice budući da živim na kraju grada, a studentski život dopušta ti da imaš za kavu, ali ne i za taksi. Dakle, nitko te ne mora opljačkati ili oteti da od tebe napravi sapun od lavande, već ponekad, s vremena na vrijeme, to može biti dobra priča, makar i s puno rizika.

hr.wikipedia.org
hr.wikipedia.org

Policajci ne vole tri stvari – novinare, časne sestre i druge policajce

I volim i policajce. Barem neke. Mislim, znam da ima onih koji “mrze drotove”, no možda sam ja prevelika flegma oko pripadnosti bilo čemu. Osim što su mi pomogli kada mi je mobitel pao u kanalizaciju (a što ti više treba u noćnoj smjeni od izgubljene djevojke s mobitelom u *ovnima), trenutak kada su moje prijatelje i mene zbog jointa odveli u stanicu bio je odličan. Do stanice smo hodali kao da smo se netom dogovorili za pivo s pričom o Zagrebu, izlascima, studiju, dojmovima… U stanici su mi otkrili da zagrebačka mladež danas koristi sve moguće vrste droga i da je situacija grozna. Preporučili su mi usput neke knjige za meditaciju (kužiš, policajci meditiraju), smislu života, svojoj djeci u pubertetu i kako doma imaju pravu malu knjižnicu u kojoj uživaju. Treći policajac objašnjavao mi je da policajci ne vole tri stvari – novinare, časne sestre i druge policajce (časne sestre ne vole jer ako su nešto skrivile, uvijek je neugodno započeti pregled i ispitivanja, eto, da znate). Netko bi rekao da su to “njihove fore da im otkriješ neke tajne”, ali ja sam se vrhunski zabavila jer nisam imala ionako što za otkriti.

FOTO: Ivan Klindić
FOTO: Ivan Klindić

Zagreb je ljubav

I zato volim Zagreb. Jer Zagreb treba naučiti otkriti, od Zagreba ne treba bježati. Osjećala sam se živom, sretnom, ispunjenom, uzbuđenijom sa svakim novim danom. Naravno, ona “iskoristi svaki dan kao da ti je posljednji” i slična sranja i klišeji su samo to – sranja i klišeji. Imamo pravo biti ljuti, živčani i na rubu suza. I prespavat ćete to i proći će.

I koliko god mi nedostaju moji bregi, domaće vino i obitelj, toliko mi doma nedostaje i Zagreb.

Volim Zagreb zbog najdivnijih teta sa Savskog mosta i teta iz menze koje su nam zamjenske majke koje brinu o tome da smo svaki dan siti i da jedemo toplo i “na žlicu”.

Volim Zagreb zbog djelatnika Zagrebačkog holdinga koji su u ponoć došli na Knežiju samo da mi izvade mobitel koji je pao u kanalizaciju. Izvukli su me iz govana. Doslovno.

Volim Zagreb zbog najdivnijeg starijeg čovjeka koji mi je, dok je padala kiša, prišao s kišobranom i rekao mi da ga uzmem: “Znam da nije nešto, ali poslužit će. Ja ionako imam kapu. Tebi više treba nego meni, uzmi ga i čuvaj se“. Znam da zvuči kao neki tipični bezvezni film i pomalo klišejasto ili bljutavo, ali nisam ni ja vjerovala da se takve stvari mogu dogoditi. Doslovno sam ostala stajati u čudu ispod njegova kišobrana.

Volim Zagreb zbog ZET-ovih vozača koji mi stanu kad kasnim na bus, koji me ljubazno upute kamo ići, koji će oprostiti tih nekoliko stanica bez karte, koji će s tobom popričati u kasne noćne sate i raspravljati o tome “kako je država u k*”.

Volim Zagreb jer noćne vožnje taksijem postanu psihoterapija, bilo za vozača ili za mene.

Volim sve neobične ljude koje sam upoznala usred noći, čak i one djevojke iz WC-a s kojima sam stvorila kratkoročno, ali predivno prijateljstvo, iako se nikad više nećemo sresti, možda u WC-u nekog drugog kluba.

Prihvatite sve s osmijehom. Nemojte osuđivati i zgražati se, mrziti i biti gnjevni. Ako ste dovoljno jaki u glavi, onda imate snage i karaktera reći “ne” štetnim stvarima i prihvatiti one lijepe. Zagreb voli Zagrepčane i “dotepence” koji su i više nego dobro došli. Ljubi vas Zagorka, ona koja je došla “z’opanka u cipele”. I da – ne bojte se riskirati. Zagreb i život pišu nevjerojatne priče.


Komentari