Završio u bujici Save
Stoljećima se preko rijeke Save prelazilo splavima, a najveći promet je bio na putu za Karlovac i more, s glavnim prijelazom na završetku današnje Savske ceste. Prvi drveni most izgrađen je na toj lokaciji, a 1892. zamijenjen je željeznim mostom s drvenim pomostom za kola i pješake, koji je poslije zamijenjen armiranobetonskim pločama i asfaltnim zastorom.
Jakuševački most ili popularno Crveni most izgrađen je 1892. godine još za vrijeme Austro-Ugarske, a 1938. godine premješten je izgradnjom novog Savskog mosa, danas pješačkog. Bio je u pogonu kao kolni most od 1942. do 1974. godine kada je pored njega izgrađen Most mladosti, budući da Crveni most nije mogao podržati veliki kolni niti tramvajski promet.
Tek je u razdoblju od 1935. do 1937. na istoj lokaciji izgrađena čelična konstrukcija mosta na postojećim stupovima u Savi. To rješenje ing. Milivoja Frkovića je ušlo u povijest kao prva spregnuta konstrukcija. Stara konstrukcija je premještena na Jakuševac, i dugo je kao “Crveni most” služila za promet vozila i pješaka.
Razvojem i definiranjem zapadnih granica u periodu izgradnje Remetinca, Savskog Gaja i Trnskog do 60-ih godina, javlja se potreba definiranja oboda te kazetnog rastera koji će povezati novoizgrađena naselja i Zagrebački velesajam na zapadu, s istočnim obodom Novog Zagreba koji se prometno vezao s gradom preko Save tadašnjim „Crvenim mostom“.
“Crveni most”, nazvan tako zbog svoje čelične zakivane konstrukcije, nekadašnji je kolni most zapadno uz kojega je 1939. godine sagrađen kolni Savski most. Ubrzo je preseljen na svoju posljednju lokaciju povezujući Jakuševac i Trnje i predstavljao je istočni cestovni prijelaz rijeke Save. Crveni most je predstavljao najraniji primjer željezne mostovne konstrukcije izgrađen zakovicama, a bio je sagrađen u Slavonskom brodu (današnjem pogonu Đuro Đaković).
Crveni most jedini je zagrebački most koji je lokaciju mijenjao tri puta, a ista konstrukcija premještana je na novoizgrađene mostove. Najprije se nalazila otprilike na mjestu sadašnjega Jadranskog mosta, zatim pored Zelenog, a na koncu je konstrukcija završila nizvodno od Mosta mladosti, odnosno kod Borovja gdje se most 1990. godine i urušio pod naletom vodnog vala. U vodi trune sve do 2006. kada mu se gubi svaki trag i bez ikakvog spomena o tome što mu se dogodilo, o čemu o svom radu piše Vladimir Tatomir.
Arhitekt Fedor Kritovac predlagao je da se pretvori u pješački most, no budući da nisu naišli na odjek, originalna povijesna konstrukcija zauvijek je izgubljena. Danas na Crveni most podsjeća samo crvena boja Mosta mladosti.
Drugo, popularnije ime „Crveni most“ je dobio zbog svoje karakteristične crvene boje. Stari okolni stanovnici sjećaju se starinskih crveno obojenih lukova, ali i da je baš preko njega prometovala prva autobusna linija za Novi Zagreb koja je polazila s Kvaternikovog trga.
Njegova uloga kao aktivnog kolnika istekla je 1974. kada je zamijenjen s novijim verzijom, današnjim Mostom mladosti. Postojali su planovi da se most obnovi, preseli na jezera Jarun ili Čiče i prizna kao dio hrvatske tehničke kulturne baštine, no sve je te planove preduhitrio potop. Ono što je ostalo od njega su tragovi nosača i pristupni putovi, južni nedaleko od Mosta mladosti, a sjeverni pored obiteljske kuće par desetaka metara nizvodno od Držićeve ulice.
