Ulice grada oko 1750. osvijetljene su malim uljanim svjetiljkama koje su svaku večer palili gradski nažigači.

Na novogodišnjoj čestici iz 1847., na kojoj je slika nažigača, zapisan je stih: “U nerasvijetljenom sokaku nije teško pasti u mlaku”.

FOTO: Panoramio
FOTO: Panoramio

I lije na uglu petrolejska lampa…

Kuće i dućani bili su osvijetljeni, dakako, svijećama, i to sve do sredine 19. stoljeća, kad je zagrebački trgovac Julio Demetorff iz Beča donio petrolej i njime osvijetlio svoj dućan u Radićevoj 37. Bilo je to malo čudo – prva petrolejka u Zagrebu.

Ona Majerova “plinska starinska” osvijetlit će ulice grada tek šezdesetih prošlog stoljeća, i to s debelim zakašnjenjem za drugim evropskim gradovima. Na jugu Europe prva je javnu rasvjetu, plinsku, dobila Ljubljana (1861.), pa tek onda Zagreb (1864.).

Na zagrebačkim ulicama isprva je gorjelo 312 plinskih (prve godine bilo je još i 67 petrolejskih svjetiljaka, koje će s vremenom posve ustupiti mjesto plinskima), a već 1864. grad je osvjetljavalo 612 javnih plinskih svjetiljki.

Plin je najprije proveden u Ilici, zatim u Vlaškoj do crkve sv. Petra, u Novoj Vesi, Frankopanskoj i Dugoj ulici (danas Radićeva). Plinara je bila južnije od današnje Kazališne kavane, što je tada bila daleka periferija, a odatle ju je iz higijenskih razloga dao odstraniti gradonačelnik Milan Amruš, po zanimanju liječnik.

Godine 1873. utemeljeno je dioničko Zagrebačko plinarsko društvo, koje je preuzelo plinaru od stranih poduzetnika, a godine 1900. plinara prelazi u ruke grada.

Zloglasni potres, što je Zagreb snašao u studenome 1880. oštetio je i dimnjak plinare, pa su još jednom po gradskim uglovima zasvijetlile odbačene petrolejke. To je ujedno bio još jedan susret s mrakom starog Zagreba, u kojem je već zasjalo i prvo električno svjetlo i najavilo novu električnu eru u gradu.

Na današnji dan građane je na ulazu dočekala – električna svjetiljka

Toga dana (20. siječnja 1877.) sazvan je elitni sokolski ples u Hrvatskome glazbenom zavodu u Gundulićevoj. Zagrepčani su se nadali dobrom provodu uz domaću kapljicu, nadali su se svakovrsnim iznenađenjima, ali nipošto i najvećem iznenađenju, koje ih nije očekivalo u plesnoj dvorani i na plesnom podiju, nego na ulici, ispred zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda.

Ulaz u zgradu, naime, osvjetljavala je električna svjetiljka. Postavio ju je zagrebački profesor Ivo Stožir.

Bila je to prva javna demonstracija električnog svjetla u Zagrebu, ali još će dosta vremena proći dok elektrika ne dospije na gradske ulice. Ona bojažljivo ulazi u grad kroz pojedine javne ustanove. Prednjači Građanska streljana u Tuškancu, koja svoju dvoranu, inače najomiljenije mjesto u gradu za zabave i plesove, te različite domoljubne skupove, osvjetljava elektrikom (1883.).

Četiri godine kasnije elektriku uvodi Gradski paromlin. A prvu veću iluminaciju električne rasvjete Zagreb doživljava ujesen 1891. na Gospodarskoj izložbi koja se održava na sajmišnom trgu, gdje je danas Hrvatsko narodno kazalište. Izložba je osvijetljena sa trideset dosta jakih električnih svjetiljki, a struja je korištena iz generatora na pogon lokomobila.

wiki
wiki

Izlaganje i prijedlog Nikole Tesle

Godinu dana potom, na poziv gradonačelnika dr. Milana Amruša, u gradu boravi Nikola Tesla koji svoje izlaganje o mogućnostima uvođenja elektrike u Zagreb u Gradskoj vijećnici započinje ovako: Smatram svojom dužnošću da kao rođeni sin svoje zemlje pomognem gradu Zagrebu u svakom pogledu, i savjetom i činom… (Ploča s tom Teslinom rečenicom visi na pročelju Gradske skupštine na Gornjem gradu).

Tesla je izložio gradskim zastupnicima svoju osnovu za gradnju hidrocentrale na Plitvičkim jezerima. Teslina zamisao, kako se zna, nikad nije ostvarena. Gradsko se zastupstvo odlučilo za gradnju centrale kod Ozlja, čemu se usprotivio grad Karlovac. Karlovački list Glasonoša u svojem je protestnom tekstu objavio kako Zagreb želi oteti Karlovcu 8000 konjskih snaga, na što je, kako piše Krešimir Kovačić, jedan karlovački zastupnik, po zanimanju postolar, ovako reagirao: Pa, prepustimo tolike konje Zagrebu, jer gdje ćemo za njih naći štale u Karlovcu, a osim toga, tko će tolike konje i hraniti.

Gradsko zastupstvo odlučilo se napokon za gradnju centrale na gradskom terenu, pokraj vodovoda. Odluka o tome donesena je 1906., a godinu dana potom počinje i gradnja.

Na početku studenoga dovršena je montaža, a 5. studenoga 1907. u 18.30 na Jelačićevu trgu zasjala je prva javna električna rasvjeta, dakako, uz veliko oduševljenje građana. Zagrebačke novine izvještavaju kako je Trg osvijetljen kao plesna dvorana.

Strah od novotarija

Koliko god su se veselili električnoj rasvjeti, Zagrepčani su se, razumljivo, i pribojavali te novotarije.

Kovačić opisuje slučaj jednoga gosta svratišta Lovački rog:

“U to vrijeme jedan je umirovljeni graničarski kapetan došao u Zagreb i odsjeo u hotelu Lovački rog. Nekako oko ponoći susreo je jednog znanca pred spomenutim hotelom. Kapetan je nervozno šetao Ilicom, sav crven u licu. – E, sam vas je Bog donio! – kazao je kapetan znancu. – Sobarica mi je zapalila u sobi nekakvu travku u staklenoj bočici i ja sam pola sata puhao, ali je nikako nisam mogao ugasiti. Bojim se kraj toga vraga zaspati, jer bi me mogao ugušiti. Znanac je pošao u sobu i ugasio svjetlo, pa je kapetan u miru božjem zaspao, ali je vjerojatno sanjao o katastrofi koju će izazvati elektrika.”

Bio je to hotelskom gostu prvi susret, dakako, sa žaruljom.

Komentari