Bio je prognan i od jednih i od drugih, a njegova krivnja nalazila se u ljubavi prema čovjeku.
Blaženi Alojzije Stepinac rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić. Već nakon šestog razreda osnovne škole Stepinac je znao koji je njegov poziv – prijavio se kao kandidat za svećenstvo. Srednju školu je završio u gornjogradskoj klasičnoj gimnaziji, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Bio je poslan na talijanski front kod Gorice, a nakon bitki na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918.
Iako je započeo studij na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, Stepinac ga je vrlo brzo napustio kako bi se posvetio poljoprivredi u rodnom selu. Istovremeno se aktivirao u redovima katoličke mladeži, a 1924. se konačno odlučuje na svećeničko zvanje kada i upisuje studij na Gregoriani, poznatom Papinskom sveučilištu. U Rimu je i zaređen za svećenika, 1930. godine, a mladu misu je proslavio u veličanstvenoj crkvi Santa Maria Maggiore.
Godinu poslije, Alojzije Stepinac se vraća u domovinu, u jeku vojne diktature koja je vladala u tadašnjoj Jugoslaviji, a koja je ujedno radila na slabljenju Katoličke Crkve. U svibnju 1934. godinee Papa Pio XI. imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, a zanimljivo je da je Stepinac tada bio najmlađi biskup na svijetu – bilo mu je tek 36 godina.
Nakon smrti tadašnjeg nadbiskupa Bauera, 1937., Stepinac preuzima upravu zagrebačke nadbiskupije te će time biti nadbiskupom u najnezahvalnije vrijeme za čovječanstvo – tijekom vrtloga II. svjetskog rata.
Vlasti ga nisu voljele
Za vrijeme rata uspostavlja se Nezavisna Država Hrvatska. Alojzije Stepinac ne priklanja se političkim opcijama te javno osuđuje rasna, politička i ideološka progonstva, posve dosljedan svom poslanju što nam otkriva njegov govor iz 1942. u katedrali:
“Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”, izrekao je tada Stepinac.
Iako se protivio nasilnim prijelazima na drugu vjeru, Stepinac ih nije mogao spriječiti, stoga je uputio svoj kler da one koji sami zatraže prijelaz kako bi sačuvali svoj život, prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta.
Stepinca se tada osuđivalo zbog pomaganja ugroženima i prognanima, bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost, stoga je postao nepoćudna osoba za koju se u nekoliko navrata urgiralo kod samog Pape da ga se makne s nadbiskupske stolice. S obzirom da se to nije dogodilo – Gestapo je pripremao plan njegova smaknuća.
Međutim, niti kraj II. svjetskog rata i promjena vlasti Stepincu nisu donijele sigurnost – Komunistička partija uhitila ga je već 17. svibnja 1945. godine! Novi režim je htio Crkvu neovisnu o Svetoj Stolici što je Stepincu dano do znanja na razgovoru s Titom, no vrlo brzo je do izražaja došao i žestoki progon same Crkve te neviđena medijska hajka protiv samog nadbiskupa.
“Oče, budi volja tvoja!”
Iz tog razloga, Stepinac je 1945. sazvao Biskupsku konferenciju iz koje se izrodilo pastirsko pismo u kojem su biskupi otvoreno iznijeli sva nasilja u režiji nove vlasti. Iako hrabar potez, rezultirao je bijesom režima, pa čak i fizičkim napadima na nadbiskupa.
Ponovno je uslijedilo urgiranje kod samog Pape da se Stepinca makne s pozicije zagrebačkog nadbiskupa, a kada ni to nije urodilo plodom – uhićen je, a zatim i izveden pred montirani politički sudski proces, u rujnu 1946. godine.
Krivotvoreni dokumenti i lažna svjedočanstva nadbiskupa su koštala slobode. Lišen je svih građanskih prava te osuđen 11. listopada na 16 godina zatvora i prisilinog rada, a na izdržavanje kazne odveden je u Lepoglavu gdje će biti zatvoren do prosinca, 1951.
Prema navodima svjedoka, Stepinac je u Lepoglavi bio držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a prema nekim sumnjama i trovanju. Njegovo ime i prezime nalazili su se na popisu za likvidaciju.
Te 1951. nadbiskup je odveden na izdržavanje preostalog dijela kazne u Krašić, u kućni pritvor. Unatoč svemu, papa Pio XII. imenuje ga kardinalom, zbog čeka su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.
Čitavo vrijeme zatočeništva Stepinac je pisao, a na tisuće stranica ispisanih njegovom rukom ukazuju na nadu, ustrajnost i istinsku ljubav, ukazuju na čovjeka žive vjere u zajedništvu s Bogom. Na tim stranicama on je tješio prognane, a molio za neprijatelje.
Ipak, još od Lepoglave njegovo zdravlje je bilo ozbiljno narušeno – bronhijalni katar i tromboza noge nepokolebljivo su se razvijale, a bolovi su postajali sve teži. On ih je prihvatio te svoju nevolju strpljivo podnosio sve do smrti koja je nastupila 1960. godine.
Blaženi Alojzije Stepinac izdahnuo je 10. veljače 1960. s riječima: “Oče, budi volja tvoja!”
