Majka slijepog profesora otkriva svoju stranu priče o obiteljskom nasilju

FOTO: Mother Whisperers / Ilustracija

Ovaj smo tjedan objavili ispovijest slijepog profesora, koji je napisao knjigu Odrastanje u zlatnim okovima u kojoj progovara o obiteljskom nasilju kroz koje je prošao.

Kako bismo objektivno prikazali situaciju, razgovarali smo s Bojanovom majkom Dubravkom, koja nam je iznijela svoje mišljenje i stajalište.

Najviše joj je, kaže, žao što su njihove riječi izvrgnute i prezentirane na način koji je Bojanu odgovaralo.

“Ja stojim iza svake svoje riječi, no ne u kontekstu na koji je on to prikazao. Boli nas to što ljudi osuđuju bez da znaju drugu stranu priče“, kazala je na početku gospođa Bertek.

>>> POTRESNA PRIČA SLIJEPOG PROFESORA: ‘Kaj se ja imam svojemu dreku opravdavati’, govorila mu je majka dok mu je otac spremao krvave batine

‘Više sam pažnje posvećivala njemu nego ostalo dvoje djece’

“Ne želim mu nikakvo zlo, želim mu svu sreću ovoga svijeta. On je moje dijete i želim da uspije u životu. Ne želim ga blatiti. Ja kao roditelj si ne mogu to dozvoliti da izlažem van njegov prljavi veš, jer znam da će ga to pogoditi i koštati. Ako će mu ta knjiga pomoći da starta i da se napokon smiri, neka piše i neka pljuje po svojim roditeljima. Kao majka, ja ću to sve prevladati i opraštam mu, razumijem da je jako frustriran. Na svoj način on ispoljava taj bijes prema nama”, kazala nam je gospođa Bertek.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Najviše me pogodilo i slomimo to što je rekao da me ne može nazvati majkom jer to treba zaslužiti. Sve mu opraštam, on je moje dijete, volim ga i ponosna sam na sve što je postigao, no ne može me nazivati imenom i ne može nakon svega reći da smo tek biološki roditelji.”[/box]

Dubravka kaže je Bojan njoj uvijek bio na prvom mjestu.

“Rodila sam dvoje djece nakon 10 godina da bi njemu bilo lakše u životu i da bi se imao na koga osloniti, ali tu je došlo do ljubomore, za koje nije bilo razloga, kroz njegova pitanja zašto smo njega tjerali da završi fakultet, a zašto to nije bio slučaj s njegovim bratom i sestrom“, kazala je gospođa Bertek, koja je zajedno sa suprugom Bojanu obrazložila da njegov brat i sestra imaju više mogućnosti za rad tijekom života jer su zdravi i vide, dok se njegove, kako mu je tada kazao otac, mogu nabrojiti prste jedne ruke..

“Moja mu je kćer rekla da nije u pravu i da ne treba biti ljubomoran, jer je kazala da oni nisu imali svoju mamu, već baku, što me jako pogodilo jer to dotad nisam shvaćala. Nisam se njima posvećivala koliko sam se njemu jer sam smatrala da su oni zdravi i vide, pa im nisam toliko potrebna, a naprotiv, bila sam im prijeko potrebna”, priča naša sugovornica.

Kaže da joj nije ni najmanje bitno što drugi ljudi misle o njima jer ljudi koji žive u njihovom susjedstvu znaju njihovu priču i situaciju, i što su sve proživjeli.

On je dobio batina, no nije rekao i napisao zašto. Nije niti jednom riječju napisao zašto se i kako sve razvijalo, to me najviše boli, jer je sve je okrenuo u svoju korist”, kazala je gospođa Bertek.

‘Da sam znala da ćeš se roditi slijep, pobacila bih’

Rečenica vezana za pobačaj je, kaže gospođa Dubravka, istina jer je Norijev sindrom pogodio njihovu obitelj, a on poteže za sobom i sljepoću, mentalnu retardaciju, djeca se često rađaju i bez udova…

“U vrijeme kad sam bila s Bojanom trudna, saznala sam tek u 8. mjesecu trudnoće da nosim muško dijete, koje biva pogođeno Norijevim sindromom. Tada, 1983. godine, nije se znalo puno o tom sindromu. Moja majka rodila je slijepo i mentalno retardirano dijete koje je morala dati u stančić jer je bio agresivan prema meni.

Kada se Bojan rodio, moja mi je majka ukazala na to da dijete ne bi bilo kao i njegov ujak. Ja sam kao dijete odlazila u stančić u posjetu svom bratu i već sam onda proživljavala štošta kada sam vidjela kakva su djeca tamo. Kada se Bojan rodio, odlučila sam da ću dati sve od sebe da on postane netko i nešto, da mu se ne dogodi to što se dogodilo toj djeci i mom bratu.

Prezentirao je rečenicu za abortaciju na način na koji ga je prezentirao. Nekoliko godina nije se znalo hoćemo li suprug i ja imati zdravu djecu. Žene su tihi prenosioci Norijeva sindroma, a stradavaju muška djeca. Tek se nakon deset godina i kliničkih ispitivanja pokazalo da suprug i ja možemo imati djecu koja će se roditi zdrava.

Da je dijete bilo bolesno, ne bih ga rodila, pa makar me i Bog kazni, jer nitko ne zna kako je imati bolesno dijete s posebnim potrebama i da cijeli život strepiš što još može doći uz Norijev sindrom. Bojan je to prezentirao na način da je on nevoljeno i neželjeno dijete. Svi ljudi koji ne znaju našu situaciju misle da je to, s kršćanske strane, katastrofa”, kazala je naša sugovornica.

Žao joj je što nisu prezentirane one lijepe stvari

“Bojan je bio zahtjevno, znatiželjno i radoznalo dijete i tražio je puno znanja. Imamo veliku prostoriju punu knjiga i enciklopedija koje sam mu čitala. Pitao bi me u šetnji kako radi električni stup, i sve sam mu objašnjavala.

Njegov pojam znanja imao je jako veliku širinu. Žao mi je što nije prezentirano one lijepe stvari; proslave rođendana, sviranje na harmonici i naša ljetovanja”, ističe gospođa Bertek.

“U osnovnoj, srednjoj i prije Akademiji bio je obavezan ići na kategorizaciju. Smatrala sam ga više vrijednim jer se puno više morao truditi da bi se dokazao drugima. Ne znam zašto mu je to trebalo. Ako je on smatrao da kada je išao u školu u Zagreb da on to ne može, mogao se napraviti lud na kategorizaciji i oni bi odlučili da nije sposoban za takvu edukaciju. Ako je već bio toliko inteligentan, mogao se toga sjetiti”, dodaje gospođa Bertek.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Profesorica Višnja i ja brinule smo o tome da ima za svaki sat spreman materijal jer je slijepo dijete u Zelini bio veliki ‘bauk” i nije se znalo otkud početi s obrazovanjem slijepe osobe.”[/box]

Dolazili su, nastavlja gospođa Bertek, jedino iz Zagreba s vremena na vrijeme provjeriti radi li učitelj dobro i kako djetetu ide jer, ako ne zadovolji, poslali bi ga u specijalnu školu u Zagreb, a Dubravka je, kaže, znala što to znači i što ta škola je.

Zašto se on tako ponaša, zašto stalno viče, zašto ne sjedi za stolom?” pitao ispitivao bi Bojan prilikom posjete spomenutoj školi , kaže Dubravka, no tada je  djetetu od 4-5 godina, kaže naša sugovornica, bilo teško objasniti o čemu se radi.

Na kategorizaciji su Bojanovi rezultati, nastavlja naša sugovornica, bili nadprosječni, i tamo su im kazali da je on inteligentna osoba s kojom oni moraju još više raditi, a i on je sam tražio više, a ona ga, kaže, nije htjela samo tako pustiti kada je bio toliko inteligentno i radoznalo dijete.

“Njegova priča ne drži vodu. Da on nije bio sposoban završiti Akademiju, ne bi ju završio. Moja zasluga je bila to što sam mu pomogla, pripremala materijale, dan i noć prepisivali knjige, snimala na kazetofon da bi mogao pisati lektire. To ne piše u knjizi. U toj knjizi su samo njegove frustracije.

On nije jednom riječ spomenuo nešto dobro, na koji sam mu način ja kao roditelj pomogla da on uopće do ovoga što je danas. To najviše boli roditelja. To što nas on pljuje i blati – ne dira me – no kažem, ako mu to pomogne u životu i da se uzdigne iznad svega, onda neka se predstavlja kao patnik”, kazala je Dubravka.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Upitala sam ga: ‘Hoćeš li da nestanem s ove kugle zemaljske? Hoćeš li tada bi zadovoljan i sretan, hoće li tvoje frustracije stati?‘ Nije rekao ništa na to. Izvrnuo je moje riječi i sada ja ispadam kao veliki monstrum i teška rospija.”[/box]

>>> Slijepi profesor Bojan predaje u 5 škola diljem Hrvatske i iskreno progovara o obiteljskom nasilju koje je pretrpio

‘Bio je naivan i ljudi su ga iskorištavali’

“U matematičkoj gimanziji na Jordanovcu novi ravnatelj mu je pružio odličnu priliku za posao, i tamo bi imao bi 20 sati radnog vremena i mogao bi ostati samo ovdje, no našao se uvrijeđen da bi netko drugi pokupio lovorike na račun njegove invalidnosti“, dodaje naša sugovornica.

Kazala je da je bio naivan i iskorištavan od strane drugih ljudi koji danas nisu uz njega, a otpisao je svoje roditelje i svoju sestru.

Nismo znali što će se s tim djetetom dogoditi, hoće li ga Norijev sindrom pogoditi i na mentalnoj razini. Imao je lagani oblik epilepsije, no nikada nije ostao bez svijesti i imao je četiri lagana napada, koja su ostavila trag na njegovom mozgu jer ima ožiljak, zbog čega, rekla je njegova pedijatrica, moguć kontraefekt i određene posljedice, što sam i sama primijetila. Stoji li netko drugi iza svega ovoga, zbilja ne znam”, kazala je naša sugovornica.

‘Imao je sve i nikada nije bio zakinut ni u čemu’

Gospođa Bertek kazala je u razgovoru da Bojan, tijekom studiranja, ponekad ne bi išao ni na predavanja, iako bi ga njegovi roditelji, kaže Dubravka, uredno vozili u Zagreb.

“Šetao je Zagrebom sa svojim tadašnjim ‘prijateljem’, koji me ismijavao do srži. Predbacivao nam je što mu neke stvari nismo mogli priuštiti, a nismo zbog toga što plaću tada nismo dobili 6 mjeseci, uz troje djece i režije, a trgovci smo. Da je pao godinu, trebali bismo vratiti sve novce, a otkud? No, on ni tada nije bio zakinut ni u čemu i imao je sve. Prevodila sam mu i prepisivala note da bi imao zadaću za fakultet.

Zašto mu je to trebalo? Znam da nije imao slobodu kretanja kao i druga djeca, ali svugdje smo ga vodili i dolazili po njega. Mene je bilo strah jer je to Zagreb i to je opasniji promet, strahovala sam od toga da mu se nešto dogodi, a on je zapravo hodao uokolo. Znam da je morao proći što i drugi, dječje nepodopštine, ali prikazao je to na način da sam ispala zbilja grozna u svemu”, kazala je naša sugovornica.

‘Jesam li zbilja toliko loš roditelj?’

Gospođa Bertek napomenula je da zna da su griješili, ali da su tada znali i mogli bolje, da ih je netko uputio – napravili bi bolje. Nisu, kaže, htjeli da ode u specijalnu školu jer je bio toliko bistar.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Pravobraniteljica za djecu s posebnim potrebama rekla nam je da si ne moramo ništa predbacivati jer smo dali sve što smo mogli i znali, i da budemo ponosni jer smo od njega napravili čovjeka. To mi je rekla stručna i obrazovana osoba, i zato mi puno znači. Pitala sam se cijelo vrijeme jesam li zbilja toliko loš roditelj?“[/box]

“Nikad nisam mislila da ću to doživjeti od svog Bojana jer je on meni bio centar svijeta. Vesela sam osoba, optimistična i društvena, volim zabavu, pjesmu i ples, i laž je da se nikad ne smijem.

Ponavljam, on je moje dijete, volim ga i želim da uspije u životu. Kao majka, ja ću to sve prevladati i opraštam mu”, zaključuje gospođa Bertek.


Komentari