Dolački vremeplov: Gornji dio tržnice pušten u promet

Nastupa zatišje, tržnica nije otvorena, a o tome ni slova u zagrebačkim dnevnim novinama, i ostali kritičari šute, piše Povijest.hr.

Nakon svih burnih događaja koji su godinama pratili izgradnju tržnice Dolac u središtu Zagreba, iznenada nastupa zatišje. Došao je i mjesec rujan 1929. godine, koji je bio predviđen za otvaranje gornjeg dijela tržnice. Tržnica nije otvorena, a o tome ni slova u zagrebačkim dnevnim novinama, i ostali kritičari šute.

Problemi tržnice nisu se mogli dugo prešućivati. Gradonačelnik Srkulj saziva sjednicu o Dolcu početkom listopada 1929. na kojoj zastupnicima postavlja ključno pitanje ostati li kod dogovorenog smanjenog opsega tržnice, koji bi omogućio uskoro otvaranje, ili izvesti radove tako da će uvijek postojati mogućnost proširenja prema prvotnome planu.

Nakon burne rasprave zaključeno je samo da će se hladionice graditi tako da ne smetaju eventualnom budućem proširenju donjeg dijela tržnice prema Skalinskoj.

Otvorenje je došlo nenajavljeno

Napokon, 6. studenog 1929. počelo je postavljanje klupa za prodavače na gornjem dijelu Dolca, pa se u najskorije vrijeme očekivalo i otvorenje nenatkrivenog dijela tržnice. A to se zbilo već sutradan!

Otvorenje je došlo nenajavljeno, a otvoren je samo gornji dio tržnice i to djelomično. Prodavačima mliječnih proizvoda, jaja i zaklane peradi ujutro je jednostavno rečeno da više ne smiju prodavati na Jelačićevu trgu i otpravljeni su na Dolac. Prodavači s ostalih tržišta nisu micani. Dio Tržnog nadzorništva također je uselio u novu zgradu na Dolcu, a s njima i djelatnici Gradskog poglavarstva zaduženih za ubiranje placovine (naknade za korištenje prostora tržnice).

Po načinu otvorenja vidi se da su kritičari Dolca u mnogočemu bili u pravu. Moglo bi se reći da je tržnica otvorena u svojevrsnoj zbrci, bez obavijesti javnosti i samih prodavača. Možemo samo zamisliti kako je bilo prodavačima kada su ujutro stigli na svoja stara prodajna mjesta, a onda jednostavno bili prebačeni na Dolac bez suvišnih objašnjenja.

Također, otvoren je samo dio gornjeg prostora tržnice iako se u poplavi raznih rješenja takva mogućnost nije spominjala. Još gore po kredibilitet gradskog poglavarstva stoji činjenica da je većina prodavača ostala na drugim tržištima, što se kosilo s njihovim prijašnjim odlukama, pogotovo onoj o strogoj zabrani prodaje mesa bilo gdje osim na Dolcu.

Otvorenjem gornjeg dijela tržnice pojavio se još jedan problem – uređenje prilaza tržnici. Glavni prilaz tržnici vodio je s Jelačićeva trga kroz Splavnicu, a ta je uličica bila puna rupa, kamenja i blata. Nevoljama nikad kraja. Niti petnaest dana od otvorenja dijela tržnice, na sjednici Gradjevno – regulatornog odbora, pojavio se zahtjev prodavača koji su tek smješteni na Dolac, da se tržnica zatvori, a njih vrati na staro mjesto! Glavni argument im je bio loš prilaz tržnici i naviknutost kupaca na stara tržišta. Očekivano, zahtjev je jednoglasno odbijen.

Na istoj sjednici odobrena je promjena regulatorne osnove ulice Pod zidom. Promjena je predviđala rušenje nekih kuća i proširenje ulice radi lakšeg dovoza robe na tržnicu.

Otkopano 200 ljudskih kostura

Malo stišavanje tenzija i skretanja pažnje s gorućih problema donijela je nesvakidašnja senzacija na Dolcu. Prilikom iskapanja kraj crkve sv. Marije radnici su otkopali 200 ljudskih kostura!

Ovo nije bio prvi takav pronalazak – nekoliko kostura bilo je nađeno i prilikom prvih radova na dolačkom brijegu.

Iskopani kosturi smješteni su u sanduke i prevezeni na Mirogoj, ali prije toga privukli su pažnju mnogobrojnih znatiželjnika. Kada su radnici nastavili s radom, naišli su na mnoštvo muškog i ženskog nakita što je ponovno privuklo brojne znatiželjnike, a građani su još danima komentirali nagađajući o porijeklu kostura.

Iako je bilo svakojakih stručnih objašnjenja, u konačnici je odgovor bio jednostavan: pored crkve sv. Marije nekada se nalazilo staro župno groblje iz 13. stoljeća.

Smirivanje strasti

Poslije burne 1929. dolazi razdoblje smirenijih strasti. Gornji dio tržnice je otvoren i, poslije početnih protesta, na nju se navikavaju i prodavači i kupci. Iako je prvotno otvoren samo dio nenatkrivenog dijela tržnice, malo pomalo cijeli se prostor puni prodavačima. Na Dolac stižu prodavači mesa, povrća, kruha…

Tržišta na Kaptolu, Nadbiskupskom i Preradovićevu trgu pomalo se prazne, jedino na Jelačićevu ostaje mnoštvo prodavača. U siječnju 1930. dovršeno je osam lokala u donjem dijelu tržnice koji su bili predviđeni isključivo za prodaju mesa. Raspisuje se i natječaj za nabavu i montažu teretnih dizala za tržnicu.

Došlo je i vrijeme rješavanja pitanja nabave strojeva za hlađenje i izolaciju. O najkvalitetnijem ponuđaču raspravljalo se na zajedničkoj sjednici Gradjevno–regulatornog odbora i Odbora za Dolac pod predsjedanjem samog gradonačelnika Srkulja u ožujku iste godine.

Najprije je saslušan inženjer Zemljak o svojim iskustvima iz inozemstva, a zatim je uslijedila rasprava. Nakon rasprave jednoglasno je zaključeno da se nabava strojeva i za hladionicu i za izolaciju povjeri istoj tvrtki, poduzeću Linde iz Wiesbadena u Njemačkoj.

Sljedećeg mjeseca izabran je novi poseban Odbor gradskog zastupstva za Dolac. Dok je zadaća postojećeg Odbora za Dolac bila da se, uz Gradjevno–regulatorni odbor, brine o izgradnji tržnice, novi odbor imao je zadaću raspoređivati prodavače na tržnici, te rješavati eventualne sporove između njih.

U naputku za novi odbor kaže se da pri raspoređivanju prodajnih mjesta, ako za isto konkurira više prodavača, prednost treba dati onima koji posjeduju stariju obrtnicu (obrtnički list).

Dolački vremeplov

1905. – Izrađuje se idejni projekt za novu tržnicu na današnjem Britanskom trgu (tada Iličkom), no ideja je propala.
1907. – Gradski zastupnici donose odluku da se središnja gradska tržnica izgradi na kraju Martićeve ulice, gdje je bila jahaonica. I ovaj projekt je ubrzo odbačen.
1908. – Javlja se nova ideja o tržnici između Jelačićeva trga i Vlaške ulice, ali je gradski zastupnici odbijaju.
1909. – Gradsko poglavarstvo raspisuje javni natječaj za novu prostornu regulaciju područja Kaptola i Dolca. Prvu nagradu dobio je arhitekt Viktor Kovačić za projekt prema kojem se tržnica trebala podići dijelom na Dolcu, a dijelom na Kaptolu. Projekt je kasnije odbačen.
1911. – Gradski zastupnici donose definitivnu odluku da se tržnica podigne na Dolcu. Ubrzo počinje otkup tamošnjih nekretnina.
1920. – Prosvjedi vlasnika od kojih je grad otkupio kuće i zemljišta uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata, ali s izgradnjom tržnice nije se počelo.
1924. – Odluka o izradi novoga regulacijskog plana Dolca, Kaptola i okoliša.
1925. – Prihvaćen novi regulacijski plan, gradski zastupnici donose odluku o izradi nacrta za izgradnju tržnice na Dolcu.
1927. – Počinju zemljani radovi na dolačkom brijegu.
1928. – Nakon licitacije, počinje zidanje tržišne hale i zgrade Tržnog nadzorništva.
1930. – Svečano otvorenje nove tržnice.

>>> Dolački vremeplov: Traženje uzora u inozemstvu

>>> Staro naselje Dolac, dom kmetova i sirotinje

>>> Dug povijesni put do danas najautentičnijeg simbola Zagreba

>>> Dolački vremeplov: Većina građana protivila se izgradnji tržnice Dolac


Komentari