Više ne možemo biti sigurni ni da je lugnić zapravo lungić.
Iako se afera “salmonela” napokon smirila iz nje smo zaključili da se zdravstvena ispravnost mesa preslabo kontrolirala. Salmonela je za sobom ostavila naizgled oštrije i strože kontrole no činjenica je da se uopće ne provjerava što točno dolazi na naše stolove.
Posljednji podaci, koji datiraju iz 2014. godine govore da je 35 ovlaštenih laboratorija te godine provjerilo zdravstvenu ispravnost tek nešto više od 13 tisuća uzoraka hrane, što je gotovo ništa u usporedbi s količnom hrane koju konzumiramo. I od tog malog broja uzoraka, deset posto njih bilo je neispravno. Ipak, ni zdravstvena ispravnost ne garantira da dobivamo ono što kupujemo, pa tako često med, meso, riblji proizvodi i maslinovo ulje često nisu ono što deklaracija tvrdi.
“Kvalitetu domaće robe provjeravaju njeni proizvođači i prerađivači, kao i veletrgovci koji ispituju je li sve proizvedeno onako kako piše na deklaraciji, i udovoljava li standardima kvalitete. S uvoznom je hranom, međutim, drugačije. Hranu koja nam dolazi iz zemalja izvan EU-a, dakle trećih zemalja, kontrolira se samo na mikrobiološke parametre i zdravstvenu ispravnost, a ono što stiže iz EU-a niti na to, tek u vrlo malom broju, budući da se poštuje načelo sljedivosti po kojem tamošnji proizvođač provodi kontrole i garantira da je njegov proizvod zdravstveno ispravan. Kvaliteta se pak ne kontrolira ni u slučaju trećih zemalja, niti onoga što stiže iz EU-a. Svu bi robu trebalo tretirati jednako, pa da i ono što nam dolazi iz EU-a, kao i trećih zemalja, bude jednako provjeravano kao i domaći proizvod, po svim parametrima”, rekao je Ivo Delonga, prvi čovjek Euroinspekt Croatiakontrole, ovlaštenog laboratorija u kojem se godišnje napravi više od polovice analiza hrane.
Slabe kontrole i sumnjiva kvaliteta
Delonga je kazao i kako, primjerice, kad proizvođač tjestenine u Italiji iz Hrvatske naručuje brašno kao sirovinu, on od ovdašnjeg proizvođača brašna traži mikrobiološku analizu, analizu zdravstvene ispravnosti općenito, kao i analizu kvalitete – izvješće na dvadesetak stranica, jer kupcu tjestenine u Italiji želi dati siguran i kvalitetan proizvod. Međutim, za tjesteninu koja k nama dolazi iz Italije, naš uvoznik takvo izvješće ne traži.
Osim toga, šef laboratorija smatra i da bi sve inspekcije vezane za hranu- sanitarna, fitosanitarna, veterinarska i poljoprivredna trebale biti pod istim krovom, a ne rascjepkane po različitim ministarstvima, što dovodi do nesporazuma i nejasne podjele nadležnosti.
Proizvođači iz trećih zemalja znaju čak i kako izbjeći kontrolu zdravstvene isprvnosti u Hrvatskoj. Na primjer, ako mlijeko dolazi iz Srbije ili BiH ono mora proći kontrolu zdravstvene ispravnosti, no ako to mlijeko stigne od mađarskog distributera onda dodatnih provjera nema jer dolazi iz EU.
Ono što najviše zabrinjava jest što kupci zapravo ne znaju je li mlijeko koje kupuju zaista mlijeko ili se radi o mlijeku u prahu, odnosno ugušćenom mlijeku nastalom razvodnjavanjem. Domaće mlijeko, pak, testira se na sve pa i na proisutnost vode dok kvaliteta uvoznog mlijeka nije poznata.
Deklaracije su često krive
Došli smo u takvu situaciju da zapravo više ne znamo je li med stvarno med ili jeftini nadomjestak, a ni jesu li lignje stvarno lignje.
U Njemačkoj je prije nekoliko godina provedeno istraživanje koje je pokazalo da svaka treća riba koja se prodaje u Europi nije riba koja se navodi na deklaraciji, a u testiranim uzorcima nađene su još nepoznate zamjenske vrste.
Osim toga, otkriveno je i da se umjesto skuplje govedine podvaljuje jeftina konjetina, kao i kolja umjesto bakalara, a panirani kolutići ligne zamijenjeni su svinjskim tripicama. Takvo krivotvorenje hrane toliko je usavršeno da je golim okom nemoguće razaznati jeli lungić zapravo lungić ili se radi o smjesi oblikovanoj od ostatak drugih komada mesa.
Za salame i paštete odavno znamo da unutra ima svega što je po svakoj logici trealo završiti u smeću, no da tako nešto rade i sa sirevima već je manje poznato, Naime, topivi sirevi rade se od drugih mliječnih proizvoda kojima je prošao rok trajanja. Oni se ponovo termički obrađuju i pretvaraju u sirne namaze, listiće i slično.
Manipulacija hranom zapravo znači da se pravi sastav s deklaracije zamjenjuje nekom jeftinijom vrstom, a sve to skrivaju aditivi, arome i šećer.
Krivotvoritelji hrane “okreću” velik novac
Procjenjuje se da samo u EU postoji više od 3600 grupa organiziranog kriminala koje zarađuju krivotvorenjem hrane i masovnim varanjem kupaca. U kesten pire oni dodaju pasirani grah, u pileća prsa ubrizgavaju vodu da bi bila veća, mesu se radi povećanja obujma dodaje kolagen, a maslinovo ulje se razrjeđuje običnim ili repičinim uljem, dok se zelena boja postiže dodavanjmem klorofila.
Osim toga, u filtrirane čajeve se stavljaju bezvrijedne trave, ako ako dobro izmiješaju i stope matrijal, nemoguće je reći jesu li šunka ili lugić zaista dobiveni od jednog komada mesa, ali i jesu li uopće u potpunosti od mesa. Dodavanjem enzimskih preparata moguće je spojiti svinjetinu i govedinu i to s razičitih dijelova trupa, dodavanjem začina takav komad mesa može se prodati kao najkvalitetniji dio svinjetine.
Pored svega toga krivotvori se i med, što je moguće točno potvrditi samo DNK analizom. Lažni med razrijeđen je fruktozom ili glukoznim sirupima, to može otkriti i sam potrošač. Naime, malo meda treba staviti na papirnati ručnik kojeg će pravi med teško probiti jer ne sadrži toliko vode kao onaj lažni.
Postoji i test s vodom koji otriva radi li se o lažnjaku. Dakle, u čašu vode treba staviti žličicu meda, ako potone pravi je, ako se počne topiti lažan je. Osim toga, pravi med bi se trebao i kristalizirati nakon nekog vremena, piše Novi List.
