Ljepota fotografije i uspomena koje oživljava nije prolazna i ostaje vječno disati.
Neke starozagrebačke fotografije posebno raznježe građane i podsjete ih na davna i možda i ljepša vremena. Autor fotografije, koju je podijelio prije nekoliko mjeseci podijelio u grupi Zakaj volim Zagreb, kazao je da je naš grad u prošlom stoljeću bio još ljepši, ispunjen damama i gospodama koji bi uljepšavali već predivan grad.
Zabilježene uspomene koje ne nestaju, već iznova pričaju najljepše priče iz prošlosti…
U to vrijeme nismo bili prikovani za računala i mobitele, već se, ističe autor, zrak mogao hvatati žlicom. Obasjavale su nas zrake sunca, nismo strahovali zbog raznih vijesti koje bismo pročitali, čuli ili vidjeli u medijima, a zbog kojih nas je danas strah prijeći preko vlastitog praga.
Bilo je važno da smo zajedno, sretni i s osmijehom na licu, dijelili smo sreću i tugu, smijući se zajedno, brišući suze zajedno.
Danas se sa sjetom vraćamo u neke davne trenutke koje bismo rado ponovno proživjeli i ponovno osjetili, i koji će zauvijek ostati u našim srcima i sjećanjima, svaki dah i svaki poljubac…
Bilježili smo trenutke sreće i bezbrižnosti kada nas nije umarao tempo života i kada je ljepota bila u detaljima i zajedništvu.
Sjećamo li se plastičnog cekera s fotografije uopće? Znamo li danas bilježiti trenutke s bližnjima, one važne koji će nam i nakon 50 godina grijati srca?
Uspomene koje nitko ne može dirati, koliko god se svijet danas promijenio. Stari Zagreb živi u nama i kroz nas.
Ljepota fotografije i uspomena koje oživljava nije prolazna i ostaje vječno disati.
