Zagreb
+C

Zagrebački doživljaji: Na ove stvari s Kvatrića već smo zaboravili

Facebook/Zagreb kakav je bio nekada/Goran Cera Cerovečki

Zagreb tada nije imao polusatne karte od 4 kune, niti modernu Glazbenu akademiju u centru grada.

Današnji Kvatrić ruglo je grada i s tom tezom će se složiti svatko tko je upoznao ovaj trg u njegovom punom sjaju. No, ostavimo po strani crnu rupu koju on sada predstavlja i prisjetimo se pravog zagrebačkog Kvatrića. Na njegovo lice već je pala prašina zaborava.

Članovi Facebook grupe “Osamdesete u Zagrebu” osvježili su uspomene satkane na Kvatriću kojeg smo voljeli. Zagreb tada nije imao nove, ušminkane tramvaje. Nije imao niti moderne fontane s LED osvjetljenjem.

Zagreb tada nije imao polusatne karte od 4 kune, niti modernu Glazbenu akademiju u centru grada. Na Kvaternikovom trgu umjesto slastičarnice pod željeznom konstrukcijom, nalazio se plac kojeg je krasila raposodija okusa i mirisa, a čiji je pečat bio široki osmijeh kumice kojeg smo dobivali besplatno uz sir i vrhnje.

A Zagreb? Nije imao sve nabrojano, no imao je dušu koju je pokazivao svakom. Tu dušu nismo morali “čupati” iz ostataka grada kakvog smo nekada poznavali. Te duše se nismo morali prisjećati s nostalgijom. Bilo je dovoljno prošetati Maksimirskom, uputiti se na Kvatrić, pozdraviti dobro znana lica, kupiti potreban špeceraj i udahnuti šarm dragog nam placa.

Zagrebačka nostalgija

“Obožavala sam stari Kvatrić. Tata je imao štand s povrćem, ja sam često s njim prodavala i promatrala vrevu i te hodajuće prodavače, najčešće starije ciganice, pune tih điđi, još sa cekerom pod rukom, hodajući dućani . Osim” žileti, žileti, žileti”, čulo se svako malo” kvačice, kvačice, kvačiiiiiceee”, pa onda” žene, gaće, žene, gaće, ženeeeee”, “šibiceee”. Ponekad su čak imale i zavjese i torbe i grudnjake , često sam se i čudila i smijala što sve nude i nosaju.

Uvijek su jednim okom procjenjivali potencijalne kupce, a drugim pratili da milicajac ne naiđe. Prodavači povrća su ih uvijek tjerali da se maknu, jer bi zaklanjali pogled na lijepo složen štand. Tako da je uvijek bilo živo na tom placu. … Neizmjerno mi je žao što je pretvoren u onaj plato bez duše. Kad silom prilika baš moram proći onuda, kao da iza nekog kutka i dalje čujem” kvačiceeeee”

Tata je imao štand na sredini kraja placa prema knjižari, blizu kioska s kišobranima i vagama. Kad se sjetim placa, sjetim se i njega, od jutarnjeg žicanja plac-majstora da zgrabi bolji kišobran ili čak dva, uvjeravanja prvog kupca da mora kupiti povrće, jer ako prvi kupac odustane, prodavači su tumačili kao loš znak za taj dan, slanja mene ko klinke, da idem okolo naći onoga što prodaje vrećice da kupim bunt, ali točno određenog jer je taj imao kvalitetne i jeftine…

Zatim doručka usput, uz najbolje piroške od sira, preslagivanja robe ako bi promet stao, dugih dana u kolovozu kad bih ostala sama tržiti, a kupaca niotkud na ljetnoj žegi. … Fali mi plac.” prisjetila se Senka.

‘Voljela sam taj Zagreb’

Uspomenu s našeg Kvatrića podijelila je i Tereza koja se prisjetila upečatljive zgode i jednog prijateljstva za koje su “krive” šnicle i loj.

“Moj deda koji je tad već bio u mirovini je vrlo rado prihvatio obavezu odlaska na plac za sve nas. Da, na taj naš “stari Kvatrić”. Imao je svoje kumice, mesare i sve one prodavače gdje je znao da će dobiti svježe, domaće i dobre proizvode. Svaki put kad bi došao kući, pomno je pregledao sve što je kupio. I tak’ je jednom došao kući, razmotao meso koje je kupio i vidio kako mu je mesar u šnicle dodao malo loja, kako bi “dobio na vagi”. Ufff kako ga je to “razljutilo”. Njegov mesar ga je pokušao prevariti! Zamotao je natrag sve to skup’, obukao ponovno cipele i odlučio se vratiti natrag. Samo je ponavljao: ” Ma sad bu me čul!”

Ja sam si pomislila u toj svojoj dječjoj glavici: Bože, kako mu se da… Zbog malo loja…Fakat je volja. I tako ode deda, sa svojom vrećicom, ljut, jer neće ni’ko od njega “praviti bedaka”. Nakon jedno dva sata vratio se moj deda s osmijehom od “uha do uha” i priča: Joj taj Dragec, mesar je fenomenalan!?!  Pogle’, dal’ mi je još govedskog flama za juhu, stavil je još dvije Gavrilović paštete i spili smo si dva gemišta. Ispričal mi se i rekel da bum sad kod njega samo najbolje dobival..

I tak deda i Dragec su stvarno imali jedan rekla bi” frendovski” odnos. Znali su si često popiti gemišt, ako bi Dragec imao vremena, a meso koje smo kupovali kod njega je uvijek bilo samo najbolje… O kako sam ja voljela taj Zagreb…. ” zaključuje Tereza.

Bude li u vama sjećanja nostalgiju za starim Kvatrićem? Podijelite s nama vaše uspomene. Pišite nam na [email protected] ili u inbox Facebook stranice portala.



Komentari

Provjerite

FOTO: Ivan Ramađa

Da se naježiš! Evo kako je jedna djevojka upoznala Zagreb

“Povezivale su nas obveze, drugi ljudi, drugi dogovori…” Komentari