Nažalost, pečenje kukuruza više nije dio djetinjstva današnje djece.
Komadić toplog kukuruza oživljava najljepša sjećanja, poput Proustovih kolačića Madeleine U potrazi za izgubljenim vremenom.
Ljeto bez pečenja kukuruza, ili “pecinjaka” kako ih mi u mom dijelu Zagorja zovemo, nije bilo potpuno, upravo je pečenje kukuruza najdražem godišnjem dobu dalo poseban šarm. Podijelili bismo se u tri grupe – na jednima je bilo da donesu sol, češnjak i papirnate ručnike, drugi bi odabrali prostor i pripremili žar, a treći su bili oni najbitniji – naši svojevrsni, “vješti” Crni Džek i Kumpić koji su bi otišli u lov.
Još bismo kao djeca “pomno” isplanirali kako ćemo u večernje sate otići u obližnje polje kukuruza, s velikom dozom napetosti u zraku dok je mrak naš jedini saveznik, a svaki nas šum može otkriti. Naravno, dan ili jutro prije provjerili bismo jesu li kukuruzi u odabranom polju dovoljno zreli. Kao djeca smo na ovakve “krađe” gledali kao na teško kažnjivo djelo budući da su nerijetke bile scene gdje bi nas ljuti susjed protjerao iz svog polja.
Komadić toplog kukuruza ili miris kestena koji se širi zagrebačkim ulicama, vjerovatno svakog od nas vraća u djetinjstvo. No, kad djetinjstvo prođe, pod pritiskom užurbane svakodnevnice, zanemarimo mirise djetinjstva i sitne radosti koje bojaju dan bezbrinošću i ljepotom.
Vječito bismo se vraćali u ogrebotinama i s masnicama jer bismo se spotakli negdje unutar silnih kukuruza ili elegantno pali na zemlji, no sve za društvo i zavidnu količinu ljetne poslastice ispod zvjezdanog neba.
Vratili bismo se društvu kao pravi junaci, dočekani pljeskom. Poslagali bismo kukuruz, pripremili vatru, čekali da se dobro razgori i izgori, i vrijeme je za pečenje. Uživali smo u zvuku smijeha i u harmoničnom zvuku pucketanja žara, osjećali smo se poput Domaćih iz Šume Striborove Ivane Brlić-Mažuranić, koji su svaki put u bajci iskakali iz vatre.
Postavili bismo deke kraj naše vatre, sjeli i uživali u suzama sv. Lovre. Legli bismo na deke nakon što smo završili s najdražom ljetnom “grickalicom”. Pogledi su nam bili uprti u nebo, brojali smo koliko je zvijezda palo i natjecali tko će ih više “uloviti”. Zaželjela bih da su ti trenuci trajali duže, da svaki sretan trenutak traje duže i da se tim trenucima možemo vratiti, ponovno ih proživjeti, više ih cijeniti i zauvijek čuvati.
Bili smo djeca, sretna djeca čiji je smijeh u kasnim satima odzvanjao igralištem dok su nam zubi bili crni od naših vječito prepečenih kukuruza. No ništa nije imalo slađi okus
Nažalost, pečenje kukuruza više nije dio djetinjstva današnje djece, dok mi istovremeno žudimo za milisekundama dječje nevinosti, sreće i djetinjstva kada nismo znali što je “svijet odraslih”.
