Sjećanje s Trnja: O legendarnom zagrebačkom ‘štemeru’

Zagrebački “štemeri” nekih prethodnih generacija i danas su živi u urbanim legendama s gradskih ulica.

Zagrebački “štemri” i danas su u glavnoj ulozi brojnih mitova koje prepričavaju mlađe kvartovske generacije. Urbane legende prenose se s koljena na koljeno, a nakon nekog vremena malo tko zna što su “lovačke” priče, a što prava istina. Romantizirana slika stvorena na temelju njihove mladosti već je utkana u zagrebačke ulice, a neka od imena kvartovskih “bandi” poput Martićevaca ili fakina poput Vimpija ušla su u urbanu legenedu.

Vinko Coce, Trnjan i osnivač Facebook grupe “Osamdesete u Zagrebu” podijelio je svoja sjećanja na legendarnog zagrebačkog štemera s Trnja – Šugera.

Šugera su znali svi, a on se svaki put našao baš tamo gdje je “skurena” neka frka. Da uvede reda, naravno…

“Šuger je bio nešto kao Robin Hood”

“O mnogim sam štemerima slušao, neke sam poznavao, s nekima sam odrastao i družio se s njima. Najveća legenda s Trnja bio je i ostao Šuger, koji je, ako se ne varam, bio negdje u kategoriji bantam, poluvelter ili velter (prošlo je mnogo vremena i odavno se nismo vidjeli), ali svakako nije bio onakav kakvim je Veselko Tenžera opisivao velteraše. Šuger se nije razmetao snagom, Šuger nije bio prznica, nije izazivao… Prema svemu što znam o njemu, prema svim mojim razgovorima i poznanstvu s njime, Šuger je bio nešto kao Robin Hood, zaštitnik…

Kako bilo, osobno sam se osjećao sigurnim što ga poznajem i što neki drugi znaju da ga poznajem. I u vrijeme kada su se nosile i najdulje kose, Šuger je uvijek imao svoju frizuru — ne dulju od pola centimetra. Odveć je opasno imati dugu kosu ako si spreman na šoru. Imao je snažnu šiju, a tetive i vratni mišići kao da su mu se spajali s ramenima. Mnogi su se prevarili krivo procijenivši njegov stas. Šuger je bio spretan i jak, a imao je neki čudesan instinkt i svijest kakve nikada nisam ni u koga vidio.

U jednoj od glasovitih tučnjava u kojoj su ga napala dvojica izišao je kao pobjednik. Sutradan sam razgovarao s njime — imao je ogrebotine po licu i jednu oteklinu na nosu — a on mi je, kao da je sve gledao na filmu i kao da je imao mogućnost analize, ispričao cijeli tok te munjevite izmjene udaraca koja je posljedovala time da su protivnici završili na Hitnoj. Poput šahista bio je u stanju reproducirati sve poteze i sve svoje misli. I više od toga — bio je svjestan i svega oko sebe. Uostalom, to ga je i spasilo. Jedan mu je dečko doviknuo: “Šuger, leđa! Nož!” To nije legenda — istina je!

Neko smo se vrijeme skupljali na Gumenjaku, autobusnom kolodvoru, gdje se igrao nogomet “na roštiljanje”. Bilo je tu tučnjava, dolazili su i dečki iz drugih dijelova grada pa je šarenilo izazivalo posebnu vrevu. Šuger je imao drukčiju zabavu. Sa šoferima autobusa, sve ljudeskarama od preko stotinu kila, znao se kladiti da će ih tuširati, a ovi su olako prihvaćali oklade — “u pet litrih vina”! Šuger je hvatao protivnika, a onda se znalački rvačkim zahvatom bacao unazad, dočekivao se na glavu (premda je padao na beton a ne na strunjaču), okretao se na tjemenu, i začas bi šoferčinu strpao pod sebe. Ni to nije legenda, vidio sam!

 Photo: Marko Prpic/PIXSELL
Photo: Marko Prpic/PIXSELL

Jedno vrijeme zagrebačka se mladež okupljala oko “Zdenca života”. Stotine i stotine srednjoškolaca svakodnevno su dolazile na to mjesto uzbudljivog i besplatnog provoda. Pojavila se tu jedna skupina koja je maltretirala ljude na vrlo opak način: “Bi ti jebal moju staru?” Strašno pitanje, zar ne? Odgovor “da” podrazumijevao je batine. A na odgovor “ne”? Slijedilo bi zaprepašćujuće drsko novo pitanje: “Kaj? Ti moja stara ni dost dobra?” Pa onda opet batine.

Svi su znali Šugera

Sada ide legenda. Jedan prijatelj izveo je priču da su upravo njega tako presreli, a on, ne znajući što će, počne gledati oko sebe da vidi može li mu tko pomoći. I ugleda Šugera kako ide prema Frankopanskoj, pa ga dozove: “Geršu, Geršu, ovaj me pita je l’ bi jebal njegovu staru…” Na što ulijeće Šuger: “Čiju staru treba fukat, čiju staru treba fukat?” Nasilnici su se razbježali jer su znali s kim imaju posla. Geršu. Nikada nisam čuo da je nekoga izazivao i prebio tek tako.

Tukao se i s milicijom, s vojnicima (što je uvijek bilo opasno jer su vojnici skidali opasače i udarali onim teškim kopčama), bio je spreman za prijatelja poduzeti svašta. Iznimno duhovit, znao je pričati kako je jednom otišao u jedan plesnjak u bijelim hlačama, a vratio se u crno-bijelim. Izvukao je deblji kraj protiv pet vojnika.

Šuger i njegov brat blizanac bili su sjajni krojači. Šuger je čak neko vrijeme šivao i u Dramskom kazalištu Gavella. I gle čuda: Šuger je dresirao pse za policiju — boksere. I Šugerov brat Zvonko, drag i čestit trnjanski starosjedilac, živio je avanturistički. Bio je hrvač, dugo godina duša hrvačkog kluba Herkules.

Meni je Šuger jednom pomogao. Na daljinu! Jednog ljeta u Novom Vinodolskom. Prijatelj i ja (a ja nešto nesretno zaljubljen) otišli smo u tamošnji diskač (zaboravih mu ime). Tu nam je prišao neki momak, Zagrepčanin E., i pitao nas može li biti s nama jer ne voli biti sam. Pa naravno da može. I dok sam ja tiho patio za šankom, moj se prijatelj motao po lokalu. A mene u nekom trenutku netko gurne s leđa i dok sam se okretao da vidim tko je, osjetim da me neka ruka vrlo čvrsto uhvatila za lakat, a potom primijetim da me njezin vlasnik čvrsto gleda i progovara: “Oprosti, slučajno…”

FOTO: Facebook
FOTO: Facebook

Rekao mi je to čak i pomalo prijeteći. Da, bilo je slučajno. A čvrstina njegova stiska i glasa pokazivala je da je imao iskustva u tome da drugi i ne dosluša ispriku već prvo udara, pa je time meni dao poruku: “Da ti slučajno ne padne na pamet…” Ja, svakako, nisam bio taj.
“Ma ništa, stari, sve u redu…”, odgovorio sam mu. I tu smo počeli razgovarati. Pokazalo se da je mještanin koji je neko vrijeme živio u Zagrebu. Stao me, kako to obično biva, pitati poznajem li u Zagrebu ovoga, poznajem li onoga… Od svih imena što ih je spomenuo nisam poznavao niti jedno. Osim — Šugerovo!

B. me zagrlio i rekao: “Stari! Pozdravi mi Šugera!” Naručio je piće i baš smo se lijepo raspričali. U međuvremenu, moj se prijatelj, a da ni sam nije znao kako, zakvačio s vrlo opasnom spodobom — sinom jednog tada poznatog zagrebačkog građanina koji je sa svojom škvadrom bio na zlu glasu kao sadist koji, zaštićen svojim dečkima, odabire žrtvu i dokrajčuje je cipelarenjem.

Moj je prijatelj prišao blijed i rekao: “Bude šore!” A onda je uskočio B.: “Dečki, ako vas netko zafrkava, samo recite”, i već je bio spreman jurnuti u gomilu. Ne znam čime ga je Šuger zadužio da je toliko bio spreman pomoći nama dvojici. (Onaj novostečeni znanac, E., negdje je nestao.) U tom se lokalu ipak sve dobro svršilo: svega nekoliko “pas mater”, potom sam uspio obuzdati B.-a, a onda smo — netaknuti! — otišli s tog mjesta. E. nam se vani pridružio.

Rastali smo se s B.-om i nikada se više nismo sreli. E. je iz svoje hipijevske torbe izvadio bocu pića i rekao: “Dečki, sad kad se nacugamo, nebute me zašorali?”

“Otkud ti to?”

“Pa priča se da ste vi dva štemeri…”

Strašno sam povraćao te noći. Otada više ne pijem džin.

Neki “štemeri” su odrasli, a neki…

Jednom je netko pitao Šugera: “Dobro, Geršu, kak to da si ti uvek tu kad god je neko sranje?” “Je, dečki, kad sam ja za sve vas Ben Quick!” Oni koji se sjećaju serije “Dugo toplo ljeto”, znat će što je to značilo. Ukratko — prva opća pomama jugoslavenske publike za zvijezdom televizijske serije — Roy Thinnis. Osim što je udarao brzo, Šuger je govorio velikom brzinom, pa su ga oni koji ga nisu poznavali teško mogli razumjeti. Jedan je znanac rekao da je to zato što, kad šiva, razgovara sa Singericom…

Sredinom šezdesetih umjesto šakača i “trokuta” dobili smo nove učitelje i uzore — Stonese i Beatlese, neke su se granice otvorile, neke smo srušili, postali smo putnici… Steve Reaves je otišao u zaborav kao i njegovi Herkules i Samson, a cijela je generacija šezdesetih pustila mirovnjačke kose. I nama je snaga bila “Hair”, nenasilje. Nije nas zanimao kult tijela već kult tjelesnosti oličen u našem tetragramatonu: sex & drugs & rock‘n’roll. Nasilje je ostalo u politici i filmu… Osim toga, marihuana ne potiče agresivnost kao alkohol.

Facebook/NK Trnje
Facebook/NK Trnje

A taberi? Uglavnom nisu pratili tu promjenu. Uostalom, oni su pripadali prethodnoj generaciji. I, kako da štemer postane čager? Odrasli su, neki su se zaposlili, poženili i dobili djecu, pa prešli u dugogodišnju svakodnevicu koju je činio ritam ranoranilačkog posla i predvečernjih gemišta u lokalnom kafiću, neko vrijeme nedjeljni odlazak na tekme NK Trnje. Neki su otišli u kriminal — za neke znam da su poginuli u stranim zemljama — uhvaćeni u pljački…

Neki su ljubav ili strast za avanturom pretvorili u zanimanje — postali su kaskaderi (od vremena prvih koprodukcijskih filmova) i mnogo godina izazivali sudbinu kao vratolomci i dvojnici svjetskih glumačkih veličina. Neki se danas uspješno bave svojim obrtom. Za jednoga znam da je (nenamjerno, ali ipak:) nekoga ubio! U tučnjavi! Nekih više nema. Neki su rano otišli u gastarbajtere i u Njemačkoj izgradili svoje živote. Mnogi bivši taberi ponose se djecom koja su stekla i stječu visoko obrazovanje.

Šuger odavno ne živi u Zagrebu. Još su dugo nakon njegova odlaska o njemu stizale legende — da je u Austriji otvorio karate-školu, da je osnovao klub borilačkih vještina… Njegov mi brat kaže da mu dobro ide. Jesu li svi štemeri znali kada treba prestati biti štemer? Ili je svaki od njih imao onu posljednju šoru u kojoj je, računajući na svoju mladost, naletio na tuđu i svoj poraz ugradio u tuđu legendu”


Komentari