Zagreb
+C

(FOTO) Ostala je samo nostalgija: Donosimo priču o zaboravljenim kinima u kojima su ljudi bili češće nego u školi

Zatvorena i zaboravljena gradska kina.

U vrijeme 70-ih i 80-ih godina Zagreb je brojao dvadesetak kina. Mnogi ih se danas sjećaju s tugom i nostalgijom uz brojne zaboravljene zagrebačke izraze, ‘titule’, švercanje, vremena kada bi djevojku odveli u neko od kina… Sve je to dio povijesti starijih Zagrepčana kojih se s radošću prisjećaju, a mnogi i danas mogu nabrojati kultne naslove koji su ih oduševili.

Nažalost, većina starih kina u međuvremenu je propala i zatvorila se, budući da danas mladi imaju veći i bolji pristup svemu, a uz to su fleksibilniji i mobilniji.

Poslije Drugog svjetskog rata kino je slijedo tada popularan trend nazivanja kina po planinama, stoga su tako nastala kina Mosor, Kosmaj, Kozara, Romanija, Kalnik…

Jer život se ipak ne živi iz publike
On živi u srcu te čudne republike, od krpenih pajaca,
Streljane iza placa, do trešnjevačkog kina
I njegovih fakina…

(Iz ”Trešnjevačke balade” Drage Britvića i Zvonka Špišića)

>>>KULTNO KINO ZAGREPČANIMA JE DRAŽE OD MULTIPLEKSA: Nekada se za projekcije čekalo satima

kino-balkan

Lijepe uspomene i vrijeme odrastanja

“Pedesetih i šezdesetih godina, dakle u vrijeme naše mladosti, vrlo se često išlo u kino. Postoji podatak da je Zagreb u to vrijeme imao oko dvadeset i pet kinodvorana. Na mnogim mjestima u gradu bili su postavljeni ostakljeni ormarići u kojima su na ceduljicama bili ispisani naslovi svih filmova po pojedinim dvoranama, pa smo mogli vidjeti koji film u kojoj od njih igra, pa i imena glavnih glumaca. Bilo je gala otići u centar grada, jer su obično tu igrali atraktivniji filmovi, a to nam je ujedno bil lijepi izlet u Grad. U predvorju kina bila je obavezna trgovinica sa bombonima, pa se kupil škrnicl bronhija, ”bilo kuda kiki svuda”, ili oboje.

Po tim kinima furt je bila gužva. Prvo za karte, ak si uspjel doći na red prije nego budu rasprodane. Zatim se gužvalo u predvorju u očekivanju da otvore vrata u dvoranu pa bi ljudi nagrnuli na svoja mjesta. Čekali bi uzbuđeni v kmici da započne projekcija. Prvo su se davale ‘’Filmske novosti’’ koje smo mi zvali žurnal. Sadržaj je naravno umnogome bio režimski obojen, ali vidli bi i nekaj od ‘’bijeloga svijeta’’. Rado su se gledali westerni, gdje kakav John Wayne jednim metkom skida dvojicu negativaca odjednom. To se davalo uglavnom u ‘’Kozari’’ u Ilici (‘’Rio Bravo’’ sigurno svi pamte)”, stoji u knjzi Daniela Rafaelića “Kinematografija u NDH”.

“Ako smo se odlučili otići u kino onak ad hoc, onda smo išli tam gdje nam je bilo najbliže. Mi smo trešnjevački dečki, kaj ne, pa bi mogel reći nekaj o kinu ‘’Triglav’’ u Okićkoj ulici. I budem, ali malo poslije, jer razlog tome je jednostavan. Kak smo mi sjeverni trešnjevčani gravitirali prema Ilici, išli smo najčešče u kino ‘’Kalnik’’ na Črnomercu ili pak u ‘’August Cesarec’’ iza ‘’Pivovare’’. Inače smo se furt vrteli tam oko Zagorske, jer su nam tu bili prijatelji i šulkolege, a kad smo išli u grad onda smo išli na tramvaj na vuglu Selske i Ilice.

U kino ‘’Kalnik’’ smo prebježali prek štrekih, pa uz ‘’Štofericu’’ (tvornica tekstila) i mam smo tam. E sad. Išli bi mi ponekada i u kino ‘’Triglav’’ kaj isto nije bilo daleko, ali se do Okićke moralo iz Zagorske probijati vuskom stazom kroz čičke i stričke, te ostalo raslinje, pa smo bili puni turica dok smo došli do kina. Inače, kino je bilo atraktivno za ono doba. Imalo je i nekoliko redova na balkonu. Ak si dobil prvi ili drugi red balkona, to je bil puni pogodak. F to kino sam tak retko išel da se još sećam da sam tam gledal ‘Sedam nevjesta za sedmero braće’.

Prek puta na vuglu je bila slastičarnica, pa bi si znal tu kupiti koju pusrlu (to je bila najjeftinija slastica, zapravo pečeni bjelanjak). Naravno da je tu bilo fakina iz Špišićeve šansone, koji su prodavali karte u švercu kada bi ih na blagajni ponestalo. Puno godina kasnije sam saznal da je blagajnica i biljeterka u tom kinu ‘’Triglav’’ bila gospođa Kostajnšek. Moj prijatelj Ivek s kojim sam se znal još od osnovne škole je poslije oženil njezinu kćerku Gordanu. Nema više gospođe Kostajnšek, a nema ni mojih prijatelja, jer oboje su prerano umrli jedan za drugim.

Sad sam se rastužil kaj su naši Grozaji na Mirogoju. Zanimljivo je da su bili u kumstvu sa mojom Božicom, a to sam saznal kad sam se s njom upoznal. Kak je svijet mali. Za Domovinskoga rata kino je još delalo po nazivom ‘Patria’, a danas cijeli taj prostor zauzima prodavaonica kozmetike ‘DM’. Mislim si sada o tome kak rado čitam pjesme Drage Britvića i slušam šansone našega prijatelja Zvonka Špišića, jer u njima je sublimirano sve ono o čemu bi mi mogli pisati i čitati dugo, dugo… Supruga Božica i ja često posjetimo Zvonka kaj živi prek puta u Ozaljskoj, pa pripovedamo o svemu i svačemu.

Sada je, kaže Zdenko Kahlina, ostala samo nostalgija, a posebno na one trenutke kad bi sa nama pošla koja draga curica.

kino-zagreb

Šverc karte i kartodrapci

“U to doba kad nije bili TV-a, a kamoli Interneta, kina su za većinu bila jedina vizualna zabava, dakako, i kazališta za one imućnije. Najjefinija t5.j. besplatna bila su kina na otvorenom Trešnjevačkom trgu i Jelačić placu koja su radila, razumljivo, samo u večernnjm satima. Popularnost kina može se shvatiti i tako što je prvih dana prikazivanja bilo teško doći do karata, trebalo je doći i čekati pred blagajnama i do dva sata prije početka otvaranja blagajne pa je cvijetao šverc kartama ili dugama, kako su se karte zvale u žargonu, a one prve bile su u dva komada, posebno karta sa označenim redom i brojem sjedala, a posebni kupon koji se trgao na ulazo.

Trgali su ga billjateri ili po domaće – kartodrapci. Cijene su se razlikovale o mjestu sjedenja; najjeftiniji su bili prvi redovi, a najskuplji oni na balkonu. Extra klasa bio je prvi red balkona jer je vidljivost bila zagarantirana 100%”, opisao nam je Grizly svoje doživljaje i sjećanja.

Kino Trešnjevka (“Buhara”)

buhara

Za ovo kino građane vežu najranije sjećanja, sada ispunjena nostalgijom, gotovo tugom. Nalazilo se u dvorištu iza zgrade koja se nalazi nasuprot benzinske pumpe na Trešnjevačkom placu.

Kino je radilo tijekom 50-ih i 60-ih godina i tada je to bilo jedno od tipičnih kina s periferije koja su prikazivala filmove za široke narodne mase.

Nakon zatvaranja, prostorije kina služile su u različite svrhe, najčešće kao skladište. Građani se sa sjetom posebno sjećaju starog kokičara.

visoke štikle i haljina bijela
Trnjanska cesta i buhara kino
ti si me jemput naučiti htjela
kako se pleše tango argentino…
… išla si kraj mene ko ohola kontesa
i tad na most pukla ti je štikla…

(Zvonko Špišić)

Marija kaže da je u kino najčešće išla u na Trešnjevačkom placu ako bi je mama pustila, budući da su filmovi počinjali dok se smračilo.

“Sjedili smo na drvenim ‘kozlićima’ koji su preko dana služili kumicama da na njih stave daske i to su im bili pultovi za prodaju. Išla sam i u Buharu, a Triglav kino nam je već bilo elitno . To je vrijeme odrastanja i lijepih uspomena. Davno je to bilo”, prisjeća se

Kino Triglav

kino-triglav

Kino koje je obilježilo djetinjstvo mnogih starijih generacija. Riječ je o najdugovječnijem trešnjevačkom kinu koje je djelovalo u Okićkoj ulici 1 od 1941. godine sve do sredine 90-ih.

“Sjećam se nekih naslova koje sam gledao u tom kinu, od ozbiljnih filmova koji su u “Triglavu” završavali kad su odigrali svoju rundu u “Zagrebu” ili “Balkanu” (ako je film bio posebno dobro posjećen, nekad su ga čak odmah davali i u “Triglav”) preko komercijalnih i akcijskih filmova a la westerni sa Bud Spencerom i Terenceom Hillom te “Uzmajevom gnijezdu” sa Bruceom Leejem pa do soft ljubića i pornića (recimo, sjećam se filma “Slatke male engleskinje”). Nije to nikad bilo kino sa hardcore filmovima, već više onima “na granici”. Neke od kino karata iz tog doba imam još uvijek kod kuće! Naravno, kino repertoar se stalno mijenjao i mnogo je tu filmova prošlo preko ekrana, filmova svih vrsta”, napisala je Vanja.

Kino Triglav i njegovo otvaranje spominje se i u knjizi Daniela Rafaelića “Kinematografija u NDH”:

“Tako je posebno iznenađenje izazvalo i otvorenje kina Patria na zagrebačkoj Trešnjevci, 27.VII. 1941. u 7 sati navečer. Uz film dijelile su se i znakovite nagrade: cigarete, bomboni, vino, pivo, ulaznice, ali i trajna ondulacija kose! Prije filma publiku je zabavljao Zabavni kabaret Zajček.”

Nakon Drugog svjetskog rata kino je slijedilo tada popularan trend nazivanja kina po planinama (Mosor, Kosmaj, Kozara, Romanija, Kalnik …), stoga je kino nazvano Triglav, da bi osamostaljenjem Hrvatske ime ponovo bilo promijenjeno u početno Patria.

Bilo je to malo kino sa 20-ak redova parketa i nekoliko redova na balkonu, tipičnim stolicama presvučenim skajem, projekcijama “u 4, 6 i 8” (dakle, u 16, 18 i 20 sati) i repertoarom kojeg su sačinjavali pretežno akcijski, soft porn i western filmovi uz pokoji veliki naslov – nakon što se izvrtio u glavnim dvoranama. Zanimljivost ovog kina je da se nije nalazilo u neposrednoj blizini središta Trešnjevke, Trešnjevačkog placa, kao ni drugog važnog centra okupljanja, okretišta tramvaja na Remizi. Od zatvaranja kina u njegovom prostoru djeluje trgovina Drogerie markt.

  • Bratstvo u Dubravi
FOTO: Vanja T. / Nepoznati Zagreb
FOTO: Vanja Radovanović / Nepoznati Zagreb
Kino u dvorištu iza zgrade na Novoj cesti. Ljudi se sa sjetom još uvijek sjećaju gužve ispred kina i biljetera, ‘stričeka Srećka’ koji je tamo stanovao, kao i njegove kujice Đine. Kasnije je to postalo skladište, no iznutra je godinama bilo okićeno filmskim plakatima. Ljudi bi u kinu proveli više vremena nego u školi. Redoviti posjetitelji već su se znali snaći, tako da bi kartu kupio jedan, a njih desetero gledalo film.
kino-zagreb2
1917.g u kinu “Metropol” (poslije kino “Capitol”, a kasnije kino “Zagreb”) se prvi put prikazao prvi hrvatski film Brcko u Zagrebu”. Nastao je u produkciji prvog hrvatskog filmskog poduzeća “Croatia film k.d.” iz 1917.godine. Scenarij potpisuje Arnošt Grund, a redatelj filma je Ante Masovčić. Likove tumače: Irma Polak, Tonka Savić, Stjepan Bojničić. Film je izgubljen i traga se za njim, a poznati su samo fotografski isječci. Prvo filmsko poduzeće “Croatia film k.d.”osnovano je 1917., a ugašeno 1918. godine. Današnje poduzeće “Croatia film” je utemeljeno 1946.g.
FOTO: Vanja T. / Nepoznati Zagreb
FOTO: Vanja Radovanović / Nepoznati Zagreb

Kino Končar

Zgrada bivšeg Narodnog sveučilišta i kina “Končar” u Kroflinovoj ulici [PZ 2013.]
Zgrada bivšeg Narodnog sveučilišta i kina “Končar” u Kroflinovoj ulici [PZ 2013.]
Svoja sjećanja opisao je i Penzić na stranici mapiranjetresnjevke.com, gdje se nostalgično prisjetio uspomena iz kina Končar.

“Na dijelu dvorišta tvornice Rade Končar omeđeno Fallerovim šetalištem uz nogometno igralište i na sjeveru Klanječkom ulicom, uz sjevernu ogradu tvornice, bile su poslije Drugog svjetskog rata dvije zgrade. Jedna s dvoranom za velike skupove i konferencije radnika Končara, a u drugoj su bile dvorane za sobne sportove, boks, hrvanje, judo i stolni tenis.

Kino Končar otvoreno je u velikoj dvorani zaslugom tvorničkog foto-kino kluba, koji je i upravljao njime. U istočnom dijelu dvorane na prvom katu klub je imao svoje prostorije, a tu je bila i projekciona soba. Zimi su ujutro i navečer dvoranu koristili i sportaši za svoje treninge košarke, odbojke i rukometa. Naime, projekcije su se održavale u 4 i 6 sati. Jedan gospodin, sjećam se, zvao se Mirt, čuvao je dvoranu, prije predstave slagao je klupe za gledalište i upravljao aparatom za projekcije. On je za pomoć pri slaganju klupa za popodnevne predstave, i njihovo spremanje poslije projekcije u 6 sati, dozvoljavao nama klincima da besplatno pogledamo neke projekcije, ako je bilo slobodnih mjesta.

Izrezak kino-programa iz Večernjaka iz 1971. godine [PZ 2013.]
Izrezak kino-programa iz Večernjaka iz 1971. godine [PZ 2013.]
Tadašnja kino karta za to kino bila je 2 dinara, a ilustracije radi cijena tadašnje prijelazne karte za tramvaj bila je također 2 dinara. Filmovi u ovoj dvorani prestali su se prikazivati već negdje 1955. ili 1956. godine kada je otvorena zgrada Narodnog sveučilišta Končar i kada počinju projekcije u toj dvorani u Kroflinovoj ulici, a stara dvorana je ostala za korištenje sportašima. Kasnije, negdje 70-ih godina, u tu je dvoranu prebačena montaža donjeg postroja autobusa koje je Končar proizvodio za tvornicu autobusa u Dubravi.

“I danas pamtim filmove iz tog vremena kada smo svi bili toliko zaluđeni filmovima “Slavica”, “Barba Žvane”, “Bakonja fra Brne”, “Kako je zelena moja dolina” ili neki filmovi komičara Fernandela i Totoa”, napisao je Penzić.

Preprodavači, tapkaroši i kartodrapci

Kartodrapci su, piše zagrebancija.com, bili opasniji od današnjih kontrolora u tramvajima. Stražarili su s baterijskim lampama i izbacivali najnemirnije iz kina. Upravo su balkoni bili mjesto za nemirne tinejdžere. Na balkon su dečki izvodili djevojke u kino, a ostali su košticama gađali publiku na parteru.

Tapkaroši, šverceri ili, kako bi ih danas nazvali, dileri, kupovali su karte za najpopularnije filmove, a onda bi ih prodavali po duploj cijeni onima koji nisu dovoljno rano stali u red. Imali su svoj kodeks ponašanja i pravila. Višak karata su pet minuta prije projekcije podijelili djeci.

FOTO: Vanja T. / Nepoznati Zagreb
FOTO: Vanja Radovanović / Nepoznati Zagreb

Zagreb je uistinu bio bogat kinima

Popis većine zagrebačkih kina sakupili su Vanja Radovanović i GP.

FOTO: Vanja T. / Nepoznati Zagreb
FOTO: Vanja Radovanović / Nepoznati Zagreb
  • Kino Studentski centar – također je bilo jedno od kina u koje su tada ljudi često odlazili, posebno za vrijeme srednje škole, kombinirali su filmove i predstave, a studentske matineje petkom često bi bile rasprodane:

“Najprije na radio Sljemenu, kamo danas… onda raspored u Večernjaku… pa u oglasnim sandučićima vozni red kina i ako si imao sreću da nije situacija NEMA VIŠE KARATA (nakon jurnjave od jednog do drugog najbližeg kina, 2 sata čarolije su tvoja!” kazala je Gabrijela.

  • Kino Lika u Ilici – kino koje je imali terasu na kojoj su se filmovi gledali pod zvijezdama
  • Kino Kozar u Ilici (danas Histrionski dom)
  • Kino Kosmaj na početku Jurišićeve
  • Kino Central na početku Petrinjske – prodano Kerumu. Zagrebačke mažoretkinje tražila su taj prostor za treninge, no bile su odbijene
  • Kino Studio u Vlaškoj
  • Kino Jadran u Ilici – preuređeno u trgovinu
  • Kino Tuškanac – bivša “Sloboda”
  • Kino Sigečica
  • Kino Sesvete
  • Kino Remetinec
  • Kino Jedinstvo
  • Kino Radnički dom
  • Kino “RANS Moša Pijade”
  • Kino Partizan na Kvaternikovom trgu
  • Kino Istra u Ulici Nikole Tesle – dok je odrasle očarao kultni film “Bijeli jorgovan”, mlađi su uživali u crtiću “Pinokio”.
  • Kinoteka u Ilici koja se preselila u Kordunsku
  • Kino Balkan u Varšavskoj
  • Kino Mosor
  • Kino Mario – djelovalo je u prostoru Centra za kulturu Maksimir, tj. bivšem kinu “Otokar Keršovani”, no projekt je trajao tek mjesec dana i potom propap
  • Kino Romanija
  • Kino Kustošija
  • Kino Črnomerec
  • Kino Opatija = kazalište Vidra
  • Kino August Cesarec = Teatar Exit
  • Ljetna pozornica u Dubravkinom putu – bila je kino od 1950. godine do sredine 60-ih. Poslije pauze od nekoliko godina, dočekala je jednosezonsku reanimaciju početkom 70-ih godina.
Kino Kosmaj: Art-kino GRIČ pokrenuto je 4. siječnja 2012. u prostoru kinematografa Grič koji je u vlasništvu tvrtke Kinematografi d.d., a sagrađen je prije više od sedam desetljeća. Projektirali su ga slavni hrvatski arhitekti Drago Ibler i Stjepan Planić 1940., a projekt izgradnje financirao je građevinski poduzetnik Đuro Simon unajmivši dugoročno prostor u prizemlju hotela Tri gavrana. Prvi naziv kina bio je Rex, a potom se kino od 1941. do 1945. godine zvalo Klek. Za vrijeme socijalizma kino se zvalo Kosmaj, bilo je u sastava poduzeća Kinematografi osnovanog 1946, a u njemu su se nerijetko projekcije održavale od jutra do večernjih sati. Kino Kosmaj bilo je posebno popularno po špageti vesternima, kung-fu i erotskim filmovima. 1990. kino dobiva ime Grič.

U prilogu pogledajte kinoprograme koje je sakupio Vanja Radovanović u svojoj kućnoj arhivi.

Komentari

Provjerite

Ivan Ramađa

(FOTO) Znate li ‘Purgersku budnicu’ koja je i danas aktualna?

Je li naš mentalni sklop doista ovakav kakvim ga “budnica” opisuje? Komentari