‘Duh stare stojedinice’: Legendarni tramvaj i danas putuje zagrebačkim tračnicama

FOTO: Željeznice.net

Bio je Ferrari svoga vremena.

Iz radionica ZET-a davne 1951. godine izašao je novi tramvaj. Tada je bio velika novost, imao je tri kočnice, daljinski upravljana vrata i dva istosmjena tramvaji – Ferrari svoga vremena, piše Jutarnji list. Kasnije su se pojavili i noviji modeli, no i dalje nemjerljivi s ovom legendom. Međutim, bilo je pitanje trenutka kada će se pojaviti bolji i napredniji model.

Niskopodni tramvaji TMK 2200 u Zagrebu su se pojavili 2005. godine uz puno pompe i najave, ali je iova tramvajska legenda i dalje bila među njima. U mirovinu je otišao 2008. godine sa 7 milijuna kilometara na leđima i preko 12 milijuna putnika. Njegova zadnja redovna vožnja bila je do Savišća gdje je završila njegoba karijera. Međutim, povremeno se vrati iz mirovine, ne želi ostarjeti pa se tu i tamo pojavi na zagrebačkim tračnicama kako bi podsjetio Zagrepčane i Zagrepčanke na legendu o tramvaju TKM 101, poznatom kao “Stojadinu”, jednom od najstarijih zagrebačkih tramvaja.

Simbol tramvajskog prometa nastao je u samom srcu Zagreba, a napravili su ga hrvatski inženjeri prema projektu Dragutina Mandla. Prije njega su prvo bila mađarska motorna kola proizvodnje Ganz-Mavag, potom su došli tramvaji M-24 koje je također projektirao Mandl, a onda na scenu dolazi serija 101, piše Jutarnji list. Ukupno 71 tramvaj iz serije 101 prevozio je svakodnevno zagrebačke putnike sve do početka novog tisućljeća.

FOTO: Željeznice.net
FOTO: Željeznice.net

Dolaskom stojedinice zagrebački tramvajski promet ušao je u novu eru koja je oduševila i putnike i vozače. Svega se najbolje sjeća i najstariji vozač tramvaja u Zagrebu, 85-godišnji Stanko Soldo. U ZET je došao 1963. godine, a još se danas jasno sjeća trenutka kada je sjeo za novi tramvaj. Istaknuo je da je Stojadin bio dosta drugačiji jer je, za razliku od prijašnjih, imao magnetske kočnice.

Novi tramvaji bili su tehnički bolji i sigurniji – imali su zračni uređaj sa zračnim kočnicama, a time je povećana sigurnost i olakšano rukovanje. Također, vrata se nisu morala otvarati ručno, već pritiskom gumba, a imao je i sigurnosno-zaštitnu košaru koja bi se automatski aktivirala dolaskom na zapreku. Bio je to tramvaj koji se mogao nositi s najboljima u Europi, a uvršten je i u fotomonografiju “Najljepši tramvaji svijeta” Wolfganga Kaisera.

Soldova ljubav prema tramvajima

Put Stanka Solda do zagrebačke “stojedinice” bio je popraćen raznim događajima, no svaki je obilježen velikom ljubavlju prema tramvajima. Rodom dolazi iz malog mjesta u Hercegovini i od malena je znao da jednog dana želi postati vozač tramvaja. Sa 17 godina zaposlio se kao kondukter i prodavao karte putnicima tramvaja u Sarajevu, a s nepunih 26 godina odlazi u Osijek gdje polaže vozački ispit i napokon sjeda na čelo tramvaja.

S obzirom na to da su se njegova djeca školovala u Zagrebu, odlazi u srce metropole i zapošljava se u ZET-u. Ovdje se upoznaje s famoznom mašinerijom iz serije 101. Sjeo u nedavno taj tramvaj gotovo 55 godina kasnije i prisjetio se njegovih najboljih kvaliteta.

“Vidiš, on ti ima dva istosmjerna motora pa u slučaju da jedan zakaže, ne mora se odmah zvati vučnu službu, nego se možeš samostalno dovesti do remize. U to vrijeme, kada bi kod drugih tramvaja otkazao jedan motor, onda bi on ostao stajati na mjestu pa bi nastao zastoj”, kazao je Soldo za Jutarnji list.

Prisjetio se i jedne anegdote kada mu je u to vrijeme otkazao tramvaj na Draškovićevoj. Putnici su stalno prigovarali, no budući da je imao stari tramvaj, nije mogao ništa učiniti pa je zaključao tramvaj i sakrio se do dolaska pomoći na tračnicama. Ustvrdio je da su se snalazili kako su znali jer su to bila drugačija vremena. Prisjetio se i hladnih zima kada bi kao obaveznu opremu imali čizme obložene slamom, ali i činjenice da su u starim tramvajima temperature tijekom ljeta znale biti i preko 40 stupnjeva.

Tramvaj 101 i Soldo zajedno su prošli brojne promjene u prometu, otpratili su u povijest konduktere, ručno otvarajuća vrata, ali i legendarne “pulfere” i s njima putnike koji bi se švercali vozeći se na vanjskom kraju tramvaja.

FOTO: Flickr / Aleksandar
FOTO: Flickr / Aleksandar

Posjet stojedinici kao pravi val uspomena

Kada je ponovno sjeo na čelo “stojedinice”, vratila mu se stara želja za vožnjom do Mihaljevca da ponovno iz te pozicije vidi vrhove Sljemena. Htio je zatvoriti vrata tramvaja koji stoji na kolosijeku kod trešnjevačke Remize, no nije mogao pronaći gumb za zatvaranje vrata, stoga mu je pripomogao Dražen Bijelić, vozač ZET-a i autor knjige Tramvaj 101. Bijelić je pritom kazao da su u njihovo vrijeme bili gumbi, a sada je tu ručica.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Knjiga Tramvaj 101, sa svih svojih 224 stranice, predstavljena je 8. svibnja 2009. godine.[/box]

Stanko Soldo nije dočekao prvi rashod tramvaja iz serije 101. On je u mirovinu otišao 1. siječnja 1992. godine, a prvi veći rashod bio je godinu kasnije, kada su nabavljani polovni tramvaji tipa GT6. Nakon toga su tramvaji iz serije 101 malo modificirani, ali su svejedno morali ustupiti mjesto boljim i tehnološki naprednijim vozilima. Niskopodni tramvaj TMK 2200 polako ih je tjerao u spremišta, a od ljeta 2007. godine nisu više bili u redovnom rasporedu, već su vozili povremeno, prema potrebi.

Sve je to u svojoj knjizi opisao Bijelić, koji je u ZET došao 1993. godine, u vrijeme kada je počeo rashod stojedinice, pa je imao priliku iskusiti vožnju i na tramvaju starom 50 godina, ali i na novim tramvajima koje popravljaju računala, a ne ljudi. Priznaje da mu je stari Stojadin bolji od njih svih, u njemu se obožavao voziti jer nije proizvodio nikakav zvuk kad bi stajao na mjestu, a tijekom ljeta je, kaže, u njemu bilo ljepše nego u nekim novijim tramvajima. Tada su se mogli otvoriti veliki prozori, a krov je drven, stoga bi i sam tramvaj lakše disao, piše Jutarnji list.

Tijekom druženja je otvorio  vrata od kabine i stao kraj otvorena prozora s jednom rukom na prozoru, a s drugom na kolu, ručnom kotaču kojim se regulirala brzina. Tako bi, kaže, vozio preko ljeta.

Pokazao je na tri sustava kočenja – električnu, magnetsku i zračnu kočnicu. Ispod prva dva sjedala otkriva spremnik s pijeskom, koji bi se koristio ako bi tračnice bile mokre. Ističe da je cijeli tramvaj očuvan kao i prije 50 godina, može primiti 113 putnika, a kada bismo uzeli u obzir da je svakodnevno vozio otprilike 600 putnika, onda je ovaj tramvaj u svojih 57 godina karijere prevezao više od 12 milijuna putnika.

Bijelić je bio uz Stojadina i kada je odradio svoju posljednju vožnju. U prosincu 2008. godine odvezao je svoju dnevnu rutu od 300 kilometara i zaputio se k Savišću. To mu je bila posljednja vož­nja nakon koje se preselio u hangar trešnjevačke Remize. Jedan se sada nalazi u Tehničkom muzeju, a drugi je s putničkom prikolicom spremljen na Trešnjevci.

Stojedan danas prevozi mladence, političare i ostale građane

Stojedan i dalje izlazi skoro svaki tjedan, no ne toliko često kao prije. Prevozi mladence, političare, ali i ostale građane koji se nađu na njegovom putu kada ode u grad. Na svom putu ne zaostaje za drugim tramvajima, no zasad nema naznaka da će opet prevoziti putnike, jer ima dovoljno novijih kapaciteta. Ali, on i dalje može odraditi svoj posao, pa ako zatreba, možda će opet voziti putnike po tračnicama rodnog grada.

Građani i dalje mogu vidjeti tramvaje kojima se upravlja pomoću okretača koji, kada se okreće ulijevo, ubrzava, a kada ide u desno – usporava. Većinom se nalazi na liniji 12, a on je zapravo mlađi brat stojedinice.

“To su tramvaji iz serije 201, a napravljeni su 1974. godine, prema nacrtu stojedinice. Dizajn je isti, samo su malo veći i imaju bolje tehničke performanse”, kazao je Bijelić i zaključio da se način vožnje nije promijenio, no da sa starom dvanaesticom na tračnicama Zagreba i dalje opstaje duh slavne stojedinice.


Komentari