“Bili smo u strahu jer je sestra mog pokojnog supruga živjela na Rudešu pa smo njoj išli pomagati. Srećom nitko od naših nije stradao”, kazala nam je 86-godišnja Đurđica.
Dogodilo se to u noći s 25. na 26. listopada. 1964. Sava je danima bujala zbog dugotrajnih kiša i te kobne noći popela se na 512 centimetara i probila savski nasip. Poplava je pogodila trećinu Zagreba i u njoj je smrtno stradalo 17 ljudi, a ranjeno ih je 65, a 40 tisuća ljudi ostale je bez krova nad glavom. Pogođeno područje tada je brojalo 180 tisuća stanovnika, dok su najviše stradale četvrti Novi Zagreb, Trnje, Pešćenica i Trešnjevka.
Nesretan događaj počeo je 25. listopada u večernjim satima, vodostaj je rapidno rastao, preko noći Sava je dosegnula vrhunac, a ujutro se izlila i preplavila više od šest tisuća hektara zagrebačke površine. Trošne i stare kuće bile su laka meta za hladnu Savu, a stradali su i tek izgrađeni neboderi. Zagrepčani su se ujedinili i danonoćno podizali nasipe i branili grad.
Gotovo cijeli južni dio grada u dužini od 14 kilometara i širini od 1 do 4 kilometra bio je pod vodom, to jest, 49 km2 gradskog područja. Pomoć je Zagrebu stizala sa svih strana, organizirane su i zračne snage. Sletište za helikopter bilo je smješteno pred gradskom vijećnicom u kojoj je bio smješten gradski štab za obranu od poplave. Studentski domovi, krcati studentima, bili su odsječeni od ostatka grada, a posljednja linija obrane bila je baš kod Studentskog centra gdje su bile postavljene vreće pijeska. Savskom cestom umjesto tramvaja vozili su čamci, a u niže poplavljenim područjima prometovalo se biciklima.
“Sjećam se da je ostatak grada izgledao kao jezero”
Stanovnica Zagreba opisala nam je iz prve ruke kako je proživjela tih nekoliko kobnih dana u Zagrebu. “Bilo je to strašno, mi smo išli dan dva prije poplave na most i odonuda smo gledali uživo kako Sava raste centimetar po centimetar. Bili smo u strahu jer je sestra mog pokojnog supruga živjela na Rudešu pa smo njoj išli pomagati. Srećom do nas nije došla voda (op.a Jordanovac) i od naših hvala bogu nitko nije stradao, ali sjećam se da je ostatak grada izgledao kao jezero“, ispričala nam je 86-godišnja Đurđica iz Zagreba.
Događaj je opisao i novinski list Vjesnik iz 1964. “U nedjelju, 25. listopada 1964., Sava je u toku dana naglo narasla. Gradski štab za obranu od elementarnih nepogoda davao je obavijesti o sve većoj opasnosti. I u Vjesniku je bila uzbuna, jer se poduzeće nalazilo na glavnim pravcima prodora vode. Počelo je navečer. Sava se izlijevala. Pokušalo se obraniti barijerama napravljenim na brzinu. Izvlačile su se role papira iz podruma i spašavalo se ono što se moglo. Ali sve je bilo uzalud. Voda je strahovitom silinom nadirala iz Odranske i od autoputa. Počela je nadirati i iz podzemlja. Prodirala je u rotaciju iz odvodnih kanala. Dizala se naglo i vrlo brzo je poplavila sva skladišta i donji dio postrojenja. Istodobno je kovitlac obuhvatio čitavu zgradu. Razina vode podigla se na 1,20 metara. Objekti su bili opkoljeni vodom, podrumi i prizemlje potopljeni. Bujica je sve odnosila. Pola sata prije nego što se voda pojavila, isključena je električna struja na cijelom području”, stoji u Vijesniku iz 1964. godine.
Posljedice katastrofe
Posljedice poplave bile su katastrofalne, trećina Zagreba bila je pod vodom, 40 tisuća ljubi ostalo je bez domova, 10 tisuća stanova je uništeno, 3.297 gospodarska zgrada, 61 trafostanica, 120 poduzeća, 2 kilometra autoceste, izgubljeno je 65 % građevnoga materijala iz skladišta te mnoga kulturna i materijalna dobra.
Tek nakon te katastrofe počelo se razmišljati o boljoj zaštiti Zagreba su se počeli graditi nasipi dugi 63 kilometra i odteretni kanal Sava – Odra dug 32 kilometra.
