Zagreb
+C

Na današnji dan rođen je hrvatski pjesnik Dragutin Domjanić

FOTO: povijest.hr

Njegove su pjesme ušle u hrvatsku opću kulturu i postale su redovitim dijelom lektira u hrvatskim školama.

Dragutin Domjanić, ugledni hrvatski pjesnik rođen je 12. rujna 1875. godine. Potjecao je iz plemićke obitelji koja je posjedovala zemljišta na području nekadašnje Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije.

Pjesnik Dragutin pl. Domjanić rodio se u Krčima kraj Adamovca, nedaleko od Donje Zeline (oko dvadeset kilometara sjeveroistočno od Zagreba). Dio mladosti proveo je kao pitomac zagrebačkog plemićkoga konvikta, a zatim je završio studij prava te doktorirao 1899. godine. Vršio je neke ugledne funkcije u hrvatskom javnom životu. Primjerice, bio je istražni sudac, a od 1906. godine i vijećnik Sudbenog stola u Zagrebu. Postao je redovitim članom JAZU 1919. godine, a 1927. postao je i predsjednikom zagrebačkog odjela PEN-kluba. Na položaju predsjednika Matice hrvatske bio je od 1921. do 1926. godine.

Iako poznat kao pjesnik kajkavskoga književnog izraza, književni put započeo je štokavskom zbirkom Pjesme, u kojoj je izrazio svoje temeljne osjećaje i poglede na svijet, što je ponovio i u kajkavskim pjesničkim zbirkama Kipci i popevke, V suncu i senci, Po dragomu kraju. Pisao je i stihove s ratnom tematikom (Prošecija, Ciklame, krvave ciklame). Ipak najpoznatiji je ostao po pjesmamaFala i Popevke sam slagal, koje pripadaju najpopularnijim kajkavskim djelima u hrvatskoj povijesti, a uglazbio ih je Vlaho Paljetak.

Dragutin Domjanić preminuo je 1933. godine u Zagrebu.

FOTO: Ivan Ramađa
FOTO: Ivan Ramađa

Tajna

Otkrij tu nesretnu tajnu, što život mi razara kradom,
Ispunja dušu mi čežnjom i strahom i nemoćnim jadom.
Šapće mi riječi slatke i žarke ko otrov ljuti.
Dolazi tiho ko bolest, kad ponoć nad poljima šuti,
Zalud se sklapaju oči: i kroz san joj šapat se čuje,
Pogled joj osjećam uvijek, on dušu mi lomi i truje.
Pupaju proljeti vedre i mirisna ljeta cvatu,
Turobno jeseni venu, al živu u plodova zlatu.
Šutljivi bijeli su dani, kad pokrovom zavi ih zima,
Al ipak uvijek su živi, jer u njima sunca ima.
Šta će mi sunčani dani, kad mrtvačkim skrije ih velom
Ona, što podlo se krije ovdje – za mojim čelom.
Pije mi tijelo ko mora. Fantom taj strašni i blijedi,
Trza mi živce ko strune i hoće da srce mi sledi.
Il opet ljubav mi stranu u grudima potajno budi,
Ljubav bez vjere i sreće, bez nade ko očaj ludi.
Stvara mi samotne pjesme, sve čime duša mi strada,
I što ja tajim i sebi, sve ljudma bez sućuti jada.
Nosi u bespuće misli, u mističnu nijemu daljinu,
Gdje kao ptice olujom nošene bez svrhe ginu.
Mrzim tu ljubav, te pjesme i misli i nju, što ih stvori.
Zašto mi ubija život i zašto me bez srca umori?!
Otkrij tu nesretnu tajnu, što krije se vječno ko laži.
Ostavi mene il kaži, ja kunem te, – tko si ti, kaži!

>>>NJIMA U ČAST DIGNUTI KIPOVI I SPOMENICI: Hodali su veliki ispod zvijezda (FOTO)



Komentari

Provjerite

Ivana_brlic_mazuranic_II

Sjećanje na hrvatsku spisateljicu: Književnica koja je stvarnost pretvarala u bajke

Neponovljivu književnicu često nazivaju hrvatskim Andersenom. Komentari