Bakane, bakaneeee – odzvanjaju i dalje jednom starom ulicom zvonki povici kuštrave djevojčice.
Kuštrava djevojčica odrasla je, ali nikada nije zaboravila najljepše trenutke djetinjstva. Drhtave ruke, duboke crne oči i najdraži osmijeh koji nije izbrisalo ni teško životno breme. Ona je davno na nekom drugom mjestu, ali i dalje se čuju stazama mog djetinstva tihi, ali odlučni koraci. Stara kamena kućica stoji prazna. Praznu utvrdu, dvorac djetinjstva ne ispunjava osmijeh, samo poneka paukova mreža i stari šporet na drva.
Dima iz tog dimnjaka već dugo nema. Nema ni stare mačke, a zelena trava niče iz kuteva nekad najljepšeg dvorca mog djetinjstva. Vrijeme neumoljivo teče, nižu se dani, ali uspomene ostaju. Dobro je znano da na njima ne može narasti korov, niti paučina.
Užurbani tempo odnese misli negdje na druga mjesta pod nebom velegrada, milijun ljudi, milijun obaveza, milijun “moranja i trebanja”. I tako svaki dan jurimo bez predaha. A onda slučajno naiđeš na ovakav prizor.
Tako je hodala i ona, moj idol, moja princeza crnih očiju. Pogrbljena s crnom maramom i rukom na leđima. Život neumorno teče i svaka minuta je bitna. Svaki zagrljaj, osmijeh i poziv jednog dana bit će samo dirljivo sjećanje.
Nemojte zaboravit cijeniti takve trenutke. Uživajte u njima, razveselite svoje djedove i bake i onda kada vam se ne da ići do njih. Jedne prohladne srijede, kad se uopće ne budete nadali i jurili na posao i vama će ovakva starica izazvati suzu u oku….
