Nekad se običan plišanac pretvarao se u superheroja.
Ponekad se osjećamo tako nezaštićeno. Nisu bitne godine, nije bitna dob, bitna je sigurnost za kojom vapimo. Kad smo bili klinci, omiljeni plišanac pružao je sigurnost koju smo tražili. U čvrstom dječjem zagrljaju običan plišanac pretvarao se u superheroja bez kojeg nismo htjeli zaspati.
U jednom trenutku, shvatiš da si odrastao. Nema više plišanog mede kojeg možeš grčevito primiti, u želji da ti utjehu pruži barem na tren. Nema više najdražeg psića, s mekanim plišanim ušima koje umiruju ustreptalo srdašce. U borbi sa životom javlja se osjećaj nezaštićenosti, ogoljelost do kosti…
No, ukoliko zavirimo u svoje srce, ako se osvrnemo oko sebe i na tren zaboravimo onu okrutnu tvrdnju da se čovjek rađa sam i umire sam, nečija sigurna ruka dat će nam sve za čime čovjek teži. Zaštita, sigurnost i bliskost kriju se u toj jednoj osobi, ali i na jednom mjestu.
Upravo na onom mjestu koje te je jednom vezalo za sebe kada si, čineći prve nesigurne korake počeo otkrivati svijet. Ruka koja te pritom vodila, učeći te da nakon svakog pada ponovno ustaneš s osmijehom na licu, ona je ruka koja ti uvijek pruža sigurnost.
Ona ne mora biti fizički kraj tebe. Ona ti ne mora pomagati da se digneš nakon pada. No, njezin dodir koža pamti i uvijek na nju podsjeća. U onom gradu u kojem te učila prvim koracima, na istom onom mjestu koje te vezalo za sebe dok je brižni pogled jedne osobe počivao na tvom snenom licu, pružajući zaštitu i svoje krilo za trenutak potrebnog počinka.
Odrasli smo, najdražeg plišanaca više nema, no ostaje poljubac utisnut na čelo, grad u čijem zagrljaju ima mjesta i za tebe i naborana ruka koja će uvijek počivati na tvom ramenu.
