I danas ga smatraju narodnim herojem Jugoslavije.
Radu Končara mnogi i danas smatraju narodnim herojem Jugoslavije. Pamte ga po pokretu otpora i ustanku protiv okupacijske vojske i njenih suradnika.
Poslije 1934. godine živio je u Zagrebu, a jedno od lokacija na kojima je navodno obitavao, odnosno njegov dom zabilježila je Gordana.
“Mala kućica se sakrila među velikim vilama u ulici I. G. Kovačića na Tuškancu. Što bih sve mogla ispričati… Kažu da je tu nekada živio Rade Končar“, kazala je Gordana u svojoj objavi.
A tko je bio Rade Končar?
Rade Končar bio je narodni heroj Jugoslavije. Rođen je 28. listopada 1911. godine u selu Končarev Kraj pokraj Plitvičkih jezera u srpskoj obitelji. Poslije završene osnovne škole izučio je strojobravarski zanat u Beogradu i Leskovcu.
Godine 1934. postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Zaposlio se u beogradskoj elektrodistribuciji. Godine 1936. uhitila ga je kraljevska policija i osuđen je na godinu dana zatvora zbog komunističkog djelovanja. Poslije odslužene kazne, odlazi u Zagreb gdje se zapošljava u tvornici ‘Siemens AG’ (danas ‘Končar’). Tu je organizirao partijsku ćeliju i štrajkaški odbor.
Godine 1938. postaje član Mjesnoga komiteta u Zagrebu, a 1939. na partijskomu savjetovanju, na kojemu je smijenjen na Osnivačkom kongresu izabrani Centralni komitet KP Hrvatske i imenovan novi, postao je član Centralnoga komiteta KP Hrvatske. Poslije uhićenja gotovo čitavoga CK KPH, na Prvoj redovitoj konferenciji KP Hrvatske, koja je održana kolovoza 1940. u Dubravi kraj Zagreba, bio je izabran za političkoga sekretara KP Hrvatske.
Sredinom listopada 1940. na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ u Zagrebu postaje član Politbiroa KPJ.
Nakon što su Sile osovine 1941. okupirale Jugoslaviju djelovao je na organiziranju ustanka protiv okupacijske vojske i njenih suradnika. U rujnu 1941. sudjelovao je na konferenciji partizanskih vođa u mjestu Stolice. Poslije toga odlazi u Split gdje organizira pokret otpora protiv talijanske vojske i osobno sudjeluje u nekoliko oružanih akcija.
Končara su 17. studenoga 1941. godine uhvatili Talijani. Podvrgnut je mučenju, ali je odbio odati svoj identitet. Talijanska vojska saznala je njegovo ime i funkciju u KPJ od ustaških vlasti poslije pronalaska kraljevskih dokumenata u Zagrebu. Posebni talijanski sud za Dalmaciju osudio ga je na smrt. Upitan želi li tražiti pomilovanje, odgovorio je kasnije slavnom rečenicom: “Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama“. Strijeljan je u Šibeniku, na Šubićevcu, 22. svibnja 1942., s 25 drugih antifašista.
Končar ubrzo postaje jedna od najvećih partizanskih ikona. U kolovozu 1942. prvi je dobio naslov Narodnog heroja Jugoslavije. Nekoliko mjeseci kasnije, u prosincu 1942., 13. proleterska brigada Narodnooslobodilačke vojske dobila je ime po njemu.
Veliki broj tvrtki, od kojih neke i danas postoje, prozvane su po njemu. Nekoliko srednjih škola (mahom tehničkih i elektrotehničkih) na prostoru bivše Jugoslavije, također nosi njegovo ime. Najpoznatija je Končar Elektroindustrija d.d. iz Zagreba.
Zajedno u dobru i zlu
Dragica Končar, supruga Rade Končara, također je bila sudionica Narodnooslobodilačke borbe i narodna heroina Jugoslavije.
U Zagrebu se upoznala s Radom Končarom, budućim sekretarom Centralnog komiteta (središnjeg odbora) Komunističke partije Hrvatske, koji ju je uključio u revolucionarni radnički pokret. Najprije ju je učlanio u radničko športsko društvo „Metalac“, a u travnju 1936. u Savez metalaca. Od tog vremena, zajedno s Radom i sama, agitirala je među radnicima da se učlanjuju u sindikat. Uz to, čitala je marksističku literaturu i pisala tekstove za časopis „Ženski svijet“.
S Radom se vjenčala 24. veljače 1938. godine. Ubrzo poslije toga, postala je članicom Komunističke partije Jugoslavije. Sudjelovala je u svim demonstracija i štrajkova i drugim akcijama koje je organizirala KPJ u Zagrebu. Bila je uhićivana nekoliko puta.
Ona je 2. i 3. siječnja 1941. godine obišla desetak zagrebačkih tvornica zbog organiziranja prosvjednih demonstracija, a sama je 4. siječnja povela prosvjedničku kolonu na Kvaternikov trg, kada je šesti put uhićena. Svjedočanstvo o tome ostavila je policija, koja je u svom izvještaju napisala: „Dana 4. 01. o. g. oko 18,20 sati pokušali su na Kvaternikovom trgu neki pojedinci da proizvedu demonstracije vičući komunističke povike, ali je taj pokušaj u samom početku onemogućen. Povedenim izvidima je ustanovljeno da se tu naročito istaknula Dragica Končar, privatna namještenica, inače poznata komunistkinja i supruga ilegalca Rada Končara. Ista je nakon izvršenih izviđa kažnjena s 30 dana zatvora i izgonom iz Zagreba 3 godine.“
Dragica se, iako prognana u Liku, već poslije desetak dana vratila u Zagreb, i pod imenom Štefica Kolak i Dragica Mihelić, od veljače 1941. živjela je i radila ilegalno isprva kao članica maksimirskog, a od jeseni te godine kao članica črnomeračkog rajonskog partijskog komiteta (stranačkog odbora), a naredne godine i kao članica Mjesnog komiteta KPH za Zagreb. Poslije okupacije, u uvjetima ustaške strahovlade, često mijenjajući ilegalne stanove, Dragica je i dalje izvršavala partijske zadatke.
Pod tuđim imenom, 4. ožujka 1942. godine, u porodilištu u Petrovoj ulici, rodila je sina, i dala mu, po ocu, ime Rade, koji je upravo tih dana u Šibeniku očekivao presudu i izvršenje smrtne kazne.
Poslije izlaska iz bolnice, njenog sina prihvatile su druge ilegalke i ilegalci, a Dragica je nastavila izvršavati zadaće koje joj je zadala stranka (partijske zadatke), mijenjajući često stanove. Unatoč tome, sredinom kolovoza 1942., ustaški agenti uhitili su ju na Črnomercu i sproveli u zatvor na Savskoj cesti, gdje su ju mučili i ispitivali. Dragica nije ništa odala.
Ne uspjevši da iznude bilo kakvo priznanje, ustaše su ju 21. kolovoza 1942. godine bacili vezanu, s drugog kata, u zatvorsko dvorište.
