U 21. stoljeću tehnologija se svakim danom sve više razvija i obasipani smo aplikacijama koje nam olakšavaju komunikaciju na daljinu s drugima. No, koliko nam olakšavaju komunikaciju, toliko nas istovremeno udaljavaju jedne od drugih. Dok tehnologija ide naprijed, međuljudski odnosi idu retrogradno.
Pojava silnih aplikacija odrazila se i na odnos među ljudima općenito. Umjesto smijeha, žamora i razgovora, danas smo svjedoci puke tišine i izbjegavanja komunikacije jedni s drugima, povlačimo se u sebe i tako snažno štitimo svoj osobni prostor.
Primjeri smo i brojnih događaja koju to dokazuju, a jedan takav u Facebook grupi I TO JE ZAGREB podijelila je Zagrepčanka Zelda.
“Danas se desilo nešto što mi je iznova poljuljalo vjeru u ljudski rod. Pišem ovo ne zato da bi nekog povrijedila, već da bi skrenula pozornost na problem koji se provlači kroz društvo.
Jesmo li postali toliko otuđeni i neempatični? Jesmo li zbilja tolike prazne ljušture?” zapitala se građanka i prepričala svoj događaj.
Naime, u nedjelju poslijepodne, vozeći se Vlaškom u smjeru Sljemena, u vožnji je spazila starijeg gospodina kako s druge strane pokušava zakoračiti na cestu i pada na tračnice
“Stali smo par desetaka metara ispred, pod sva četiri i u tom trenutku vidjeh prvi šok. Prolazila je hitna pomoć koja je usporila bacivši tek pogled na čovjeka koji je i dalje ležao na tračnicama i NASTAVILA DALJE. Kao da ništa nije bilo. Istrčali smo van, dok su auti koji su bili bliže, mrtvi hladni prolazili, pa čak i obilazili gospodina koji je ležao. Stao je još jedan čovjek koji je dotrčao i potom još par ljudi koji su kasnije naišli.
Srećom gospodin je dobro, podigli smo ga i nije bilo ništa ozbiljnije, no ostaje pitanje…što je s onima koji su mrtvi hladni obišli? Što je s onima koji su živčano trubili, obilazeći i psujući nas dok nam je auto bio nasred ceste pod sva četiri? Ne iz bahatosti, ne iz koristi, već iz nužde. Na kraju krajeva, bio je samo 30-tak metara dalje od mjesta gdje se to desilo, a mnogi su prošli u tom smjeru.
Bi li tako postupili kad bi znali da se to sutra može dogoditi njihovom ocu, djedu, pa čak, na kraju krajeva i njima samima…? Što je važnije ili hitnije od tih par minuta vrijednih ljudskog života? Apeliram da čuvamo jedni drugi… jer ono što sam danas vidjela, sledilo mi je krv u žilama…Ostajte mi dobro! Pozdrav!” kazala je građanka u objavi.
Sugrađani su pohvalili njezinu brzu reakciju i potez, kao i ljudskost i dobrotu, no ostali su zgroženi ravnodušnošću svjedoka i sudionika u prometu koji su tek prošli pokraj gospodina na podu. No, još je tužnija činjenica da su ljudi danas već navikli na takve scene, da su one postale svakodnevica u kojoj izbjegavamo stvarnost oko sebe i živimo neku drugu unutar svojih misli.
Građani su se prisjetili sličnih događaja što nasred ceste, što u tramvaju kada bi ostali sudionici i putnici odmahnuli glavom i samo prošli pokraj, “perući ruke” od svega. Jer uvijek će netko drugi, zar ne?
“Ovo je na žalost vrlo poznat fenomen iz psihologije mase – veća je vjerojatnost da će vam pomoći usamljeni planinar ako padnete i slomite nogu na pustoj šumskoj stazi, nego ako vam se nezgoda dogodi u masi ljudi. Tada svi očekuju da će pomoći netko drugi, onaj tko je bliži, onaj koji ima vremena, onaj koji je “ovlašten” za pružanje pomoći, onaj kojemu je to posao itd. Nema to veze s bešćutnošću ljudi. Na nama je da pokušamo osvijestiti ovu pojavu i da se naučimo izdvojiti iz mase“, zaključila je Anka.
