Nije nam trebalo more: Sjećate li se ovakvih ljeta u Zagrebu?

FOTO: Pinterest/Ilustracija

Ljeto stvara uspomene o zagrebačkim ulicama, onoj djeci iz kvarta i njihovim igrama.

Mladost i dječja igra iscrtali su brojne lijepe uspomene u našim životima. Zagrebačke su ulice ljeti bile vruće, ali mnoge nisu sprječavale da na njima provode svoje vrijeme. Odlazak na more nije svima bio opcija jer su roditelji radili. Iako su ljeta u Zagrebu krasile prazne ulice i slabiji promet, one male uličice u kvartovima bile su ispunjene dječjim smijehom.

Uspomene o svojim ljetima nismo bilježili pametnim telefonima niti smo ih mogli dijeliti na društvenim mrežama. Nekada smo živjeli u trenucima koji su satkali naše živote te stvorili pravu malu povijest zagrebačkih ulica. Svoje uspomene s nama je podijelila Ivana, koja je svoja ljeta provodila upravo u svom rodnom gradu.

Rado se sjećam svakog ljeta u Zagrebu u mom prekrasnom Maksimiru. Roditelji su radili a nas bi čuvala baka koja nam je uvijek usred ljeta pripremala najfinija variva. A ulica? Ulica nikada nije bila tiha.

Ja sam bila jedina djevojčica u ulici. Svi dečki bili su stariji i najviše su voljeli igrati nogomet. Postavili bi kamenje umjesto golova na prašnjavoj ulici. Ja sam bila glavnom smetalo i stalno su smišljali načine kako da ne smetam dok igraju još jednu od svojih vrlo važnih utakmica. Donji dio ulice protiv gornjeg dijela ulice ili dečki s glavne ulice protiv onih iz paralelne ulice.

Ipak, nisam bila u potpunosti zakinuta za igru. Moj stariji brat, posjeo bi me na ogradu ispred kuće te mi dao vrlo važnu ulogu. Morala sam promatrati dolaze li auti te upozoriti ‘nogometaše’ da se sklone s ulice. Vrlo sam ozbiljno shvaćala svoj zadatak pa bi neprestano gledala prema uglu ulice i upozoravala na svaki auto koji nije upalio žmigavce.

Danas znam da su izmislili taj zadatak kako ne bi trebali paziti na mene. Ali tada to je bio posao dostojan prave odrasle osobe. 

A na kraju utakmice? Dopustili bi mi da napucam loptu u gol iako bih uvijek promašila. Pred kraj ljeta to ipak nije bio slučaj. Srce mi je jako kucalo i pokušavala sam procijeniti kojoj nogom je najbolje napucati loptu u gol. Nakon mojeg dugog razmišljanja, odlučila sam udariti loptu. I gooool!! Vikala je cijela ulica. Bila sam najsretnija mala sestra u ulici.

Kada vratim film, znam da se golman bacio bez veze pored gola, a moj je brat ‘slučajno‘ pomaknuo kamen od gola. Moj je bratić glumio da se strašno ljuti što su zbog mene izgubili utakmicu i napravili su pravu malu predstavu kako bi me zavarali. 

Danas promatram kako ti isti dečki iz ulice voze svoju djecu u kolicima, te svog brata kako gura rozi dječji bicikl. Jedva čekam dan kada će se smijeh i igra njihove djece oriti našom ulicom.


Komentari