Iz topline doma u zagrebački noćni život
Krenut ću prvo s onime što me najviše živcira – ljudi koji tvrde da u Zagrebu nema sadržaja. Ja ne znam gdje ti ljudi žive i kada su zadnji put izašli iz svoja četiri zida i prošetali gradom ili barem internetom da vide što se nudi. Očito bi ponude za izlazak trebale stizati u poštanskim sandučićima poput letaka za restorane, nove dostave ili pak novi kozmetički salon u kvartu s najgorim fontom slova ikad.
Da, istina, danas su se izlasci značajno prorijedili i radije biramo ugodni kafić s domaćom ekipom nego “bučni klub i gužve gdje potrošimo novce, a nismo se ni pošteno zabavili”. Očito vlada kolektivno stanje zvano “toplina stana, hrana i serije”. Mislim, naravno da je to i više nego ugodno ako vam odgovara i ako vas više usrećuje cuga s frendovima i odlazak doma u normalne sate. Možda smo prerano ostarili i prošli previše izlazaka, ali za to nikako nije kriva ponuda. Zamislite Zagreb poput grada kojeg tek treba proučiti i istražiti i odmah će se činiti drugačijim kada ga zamislite kao nepoznato mjesto.
Ne možemo reći da je Zagreb dosadan i da nema opcija samo zato što se one nama ne sviđaju i zato što smo lijeni istraživati, a na kraju čak i otići na neki događaj (grozna sam i ja po tom pitanju). Hvala Bogu pa opcija ima – hrpa klubova za alternativce, hrpa klubova i za ljubitelje cajki po gradu, za ljubitelje plesnjaka i popularne glazbe, za ljubitelje elektronike i techno glazbe… Ako volite kazališta, kina ili muzeje, uvijek ima brojnih sadržaja, edukativnih tribina, akcija, festivala… Ponuda je i više nego odlična, ali se, kao pravi balkanski narod, znamo sjest i žalit, bilo da ratujemo za tipkovnicom (što je postalo i politički moderno) ili se žalimo nekome na kavi. Kave su ionako više počele ličiti na psihoterapije, kao da na kavu idemo s namjerom da se požalimo frendu/ici kako smo bezvoljni, umorni, tromi i neproduktivni. Pa bome to pomaže da budemo još gori i jadniji.
I da, nikad nemamo vremena. Nikad. Internet i aplikacije su drugo, ali za sve ostalo nema volje i vremena pa nije ni čudo da smo postali pasivni i pasivno-agresivni prema drugima i sebi.
Roko kao početak
Oduvijek slušam alternativnu glazbu i naravno da ću radije izabrati takva mjesta od tipičnih klubova, no to ne znači da nisam odlučila iskušati drugačiji tip noćnog života, makar ne znam hodati u visokim petama i makar su mi domet šminke maskara i crveni ruž *spontani aplauz*. No ipak daš priliku zagrebačkom noćnom životu. Dobro, moji izlasci počeli su u Roku budući da, iako volim svoje srednjoškolske prijateljice, jako se razlikujemo oko ukusa što se tiče glazbe, oblačenja i izlasaka, što ne mora biti loše, ali vidi se tko negdje uživa, a tko će najranije doma.
A kud Roko? Zagorci se ko pijan plota drže teze da “nisi iskusio zagrebački noćni život ako nisi otišao u Roko”. Pod tim najčešće misle na kultnu Noć zagorskih studenata gdje se ne okupljaju samo studenti. Naime, dolaze i ljudi iz mog mjesta koji uopće nisu studenti, ali redovito uzimaju slobodan dan tada da bi otišli u zagorski kutak usred Zagreba. Neš ti provoda.
Nisam ni najmanje tip osobe za Roko. Prvo, ne znam hodati u visokim petama. Prije dva tjedna kupila sam svoje druge cipele u životu na petu (prve su bile kad sam išla na maturalnu, tako da mislim da je sve jasno, a druge ni ne brojim jer sam tada trenirala ples i morala sam kupiti posebne cipele).
Drugo, popularne pjesme su nešto na što mogu pola sata dizati ruke i plesati i pjevati iz zajebancije, ali to je to, tu staje moja avantura s onim što se danas naziva pop glazbom, a nema veze s Vesnom Pisarović i Ivanom Brkić. Isto tako ne vidim baš previše blagodati u deset mladića koji u košuljama i uskim hlačama (u kojima se jedva kreću i koje im ionako loše utječu na prostatu) sjede za stolom i razbijaju čaše iz kojih su se dotad prelijevale litre vodke ili što već pije mladež koja nije odrasla na Ribaru i Vrancu. A bome će se novčanik stanjit i s današnjim bambusima. Preostaje nam samo da se danas prije izlaska (AKO već mislimo piti) opijemo prije našeg odredišta ako ne želimo bankrotirati i ne jesti sljedećih tjedan dana.
No, kojem Zagorcu čak i u Roku srce ne bi zatitralo kada netko uzme salvetu i povede u “zagorski cug” ili kad u mislima i s pjesmom “dojdeš doma i sedneš si pod brajde”. No, zaključak je bio da nisam za Roko. Lijepo mjesto i velik prostor, ali ne za nekog tko je odrastao na Led Zeppelinima i u starkama na klupicama i u haustorima (tzv. odmetnici i tada pubertetski propalitet).
Zagrebačke rupe
Zagrebački noćni život je počeo s Rokom, a završio u najvećim i najdražim “rupama”. Upoznala sam ljude sličnima sebi pa me put odveo do Medike i Močvare gdje sam se osjećala sto puta ugodnije.
Zagreb je mjesto gdje možeš uživati u svemu. Mislim, ipak pričamo o Zagrebu, ali ovo je slučaj i u svim ostalim mjestima. Primjerice, dok čekaš punog mjehura na toalet u klubu, čak i kafiću, ima ljudi koji će te pristojno ponuditi da besplatno s njima odeš “u nebesa” uz određene supstance. Sada bi se javili oni vječiti moralisti o kojima sam pričala. Ajmo bit realni. Ja odbijam svaku takvu ponudu, ali takve su scene danas postale toliko uobičajene da više nisu ni neobične ili čudne, prihvatili smo to kao stvarnost, nešto što više niti ne možete kontrolirati. Ali ponavljam – barem su pristojni.
Medika, Ribnjak, Masters, Funk, Art Park, Paromlin… pravi mali raj za alternativce i opuštanje. Isto je s Močvarom, ona je pravo utočište za one koji nikad nisu preboljeli rock velikane i ima neki poseban klošarski štih. Najbolje od svega što se na tim mjestima neće dogodit neki spektakularni incidenti, ali ćete zato upoznati hrpu neobično simpatičnih ljudi.
No, ako se pješke vraćate od Močvare savskim nasipom prema zapadu grada, onda ste sigurno upoznali Sidro, mjesto gdje zagrebački odmetnici odlaze kada se vrata ostalih klubova zatvaraju, a vi ne želite doma. Ovdje ćete čuti Pepperse, popiti pivo već prilično pripiti, zapričati se s nekom nepoznatom osobom o životu, dobro se nasmijati i dočekati zoru nakon koje ćete se vraćati doma dok normalan svijet ide na posao. Ali kultno mjesto i utočište i građana i studenata, gdje ćete se zabaviti u sat vremena više nego u nekom klubu cijelu večer.
No, svi znaju Sidro i dok se jedan dio građana zgraža, većina ga se prisjeća s toplinom u srcu. Ja se ne sjećam prebistro svega, ali znam da sam se uvijek dobro nasmijala i zabavila, i da će mi to uvijek biti najdraže odredište kada se grad već budi.
Kultni i kontroverzni Nec
No, nisam samo upoznala razne zagrebačke alternativne i manje alternativne klubove. Naposljetku me život odveo do kultnog i kontroverznog Neca, mjesta za koje će vam većina reći da ne odete ili da odete s nekom zaštitom (spominjala su se čak i oružja) zbog svih nemilih događaja o kojima se pisalo u medijima. Jednom su na trgu prijateljicama i meni dva mladića preporučila Nec i obećala dobru zabavu. Hvala vam, ali ne.
No, ipak sam se pojavila tamo. Bila sam netom prije toga u obližnjem kafiću i pomislila zašto ne krenuti u noćnu avanturu u jedan od najozloglašenijih klubova u Zagrebu. Sjedila sam tada s pet prijateljica i prijateljica, a na taj pothvat pristala je samo jedna prijateljica, i to samo zato što nije znala o kakvom je mjestu riječ.
Sjele smo vani jer je bilo ljeto i bilo je vruće. Nemam ništa protiv ljudi koji slušaju ikoju vrstu muzike, ali mi je fascinantan najčešći outfit – uske majice kakve ja nosim kao potkošulje, neovisno o tome jesu li vam (puno) premale.
Mislim da je svima na prvi pogled bilo jasno da smo “zalutale” i da očito ne znamo kamo smo zalutale. Barem je konobar bio simpatičan. Pivo je bilo skupo, ali Bože moj, bolje to nego strahovati za vlastiti život. No, ubrzo je i do toga došlo. Najgori je bio odlazak u toalet jer em je “DJ” pored toaleta, sve se čini usko, zagušljivo i u polumraku dok iz zvučnika trešte cajke, a svi vas sumnjivo promatraju jer ama baš ničim ne pripadate tamo. No sama sam birala, ne? Ali ne, to ipak nije bilo najgore.
S prijateljicom sam pokušavala normalno pričati, ali nije bilo lako budući da je glazba bila glasna, a pogledi upućeni prema nama nimalo prijateljski. Visoki i nabildani tetovirani likovi izlaze iz skupih auta, nekoliko stolova od nas čovjek ne tolika simpatična pogleda upućenog nama, a malo dalje za visokim stolom dvije djevojke (jedna od 20-ak i druga od 40-ak) i tri mladića. Našminkane i sređene u svom stilu (nisam pobornik preuskih i očito premalih traperica i potkošulja jer em nije zdravo, em nije oku ugodno), gledaju me s osudom, a kad je prijateljica otišla do toaleta, čula sam samo komentar: “Vidi se da ne pripada tu”. Ma bravo.
I vibra je tada postala i više nego čudna, em zbog očitog buljenja u naš stol, em zbog napetosti u zraku. Vjerujem da je tamo ionako ima, ali smo mi “padobranci” koji nisu dobrodošli. Pokupile smo se jer ipak volimo svoj život i mislim da je pola sata u Necu bilo dovoljno za cijeli život.
I opet: riskirajte!
Zagreb ima sadržaja, bilo da volite žestoki rock, žestoki techno, žestoke cajke, a ima i odličnih događaja, festivala, programa u kazalištima, muzejima, čudo jedno. Ponekad će izlazak završiti opasno, loše i žalit ćete za trenutkom kada ste kročili iz stana, ali svaki nosi neku priču, novo (kratkoročno ili dugoročno) poznanstvo i jedno jedinstveno iskustvo koje vjerojatno nećete prepričavati unucima, ali ćete se nakon nekoliko godina tome smijati.
I u ovoj kvazi-kolumni bit ostaje ista: riskirajte, upoznajte Zagreb iz svih kuteva i stvorite vlastitu životnu priču obogaćenu najsmiješnijim, zanimljivim i urnebesnim dogovodštinama, iskustvima i događajima. Najbolje situacije ne događaju se u stanu.
