Zakaj volim Ravnice? Upoznajte kvart s fakinskom dušom

Ivan Klindić

Maksimirski biser krije posljednje ostatke duha zagrebačkih ulica.

Nekima nije bitno u kojem zagrebačkom kvartu žive, dok drugi ne mogu niti zamisiti preseljenje s kvarta u kojem su odrasli. “Mikrolokalpatritoizam”, mogli bismo reći. I dok je pojedincima taj osjećaj neshvatljiv, možda i primitivan, onima koji spadaju u tu skupinu ne treba objašnjavati koliko emocija može prožimati jedan, naizgled običan kvart.

Jedan od takvih kvartova su i moje Ravnice. Nekome obične, no meni su moj komadić raja kvartovske ulice kojima u potpunosti pripadam.

Pogled na maksimirski stadion podsjeća ne neke davne dane kada se djelić zagrebačke povijesti krojio ispod njega. Generacije Ravničana ostavile su svoj neizbrisiv trag ispod tog stadiona, ostavivši nam u naslijeđe tradiciju i utabane staze kojima će nove generacije koračati.

Urbane legende i “čuvari” kvarta

Taj mali maksimirski biser nekada se ponosio svojim kućicama. Danas, kućice su zasjenile novoizgrađene zgrade, a na ulicama je sve više lica koja nisu tako poznata. Ipak, kao svaki pravi zagrebački kvart, poznata lica imaju svoje birtije u kojima se već s vrata pozdravlja sve prisutne. Te birtije su poput starosjedilačkih utvrda, još uvijek se odupiru nekom novom licu Zagreba koje nam više nije tako poznato.

Na takvim mjestima kavrtovske urbane legende i dalje se prenose s koljena na koljeno, a kava ima specifičan okus, poput one popijene doma unutar vlastita četiri zida.

Naizgled miran, obiteljski kvart, ima sasvim drugačiju osobnost za one koji ga znaju u potpunosti. I on ima svoje likove kojima su se klinci nekada divili. Ponose se Ravnice i svojim “čuvarima”, onim kvartovskim ljudima koji su se “obvezali” na zaštitu fakinske duše našeg kvarta.

No, najviše se ponose posljednjim ostacima duha zagrebačkih ulica, istog onog duha za kojeg znamo da još uvijek postoji, no sve ga rjeđe srećemo. Ne, Ravnice nisu samo jedan običan kvart…

 


Komentari