Kažu da je miris najjači osjet kojim čovjek može osjetiti nostalgiju za nečim. Tri mirisa obilježila su moje djetinjstvo.
Prvo, Brut, jeftin parfem koji sam u nenormalnim količinama stavljao na sebe prije odlaska u Kulušić, nadajući se da će mi on pomoći u ljubavnim pothvatima u srednjoškolskim danima.
Drugo, miris dimnih bombi koje smo palili na maksimirskom stadionu, a nabavljali od naših dečki koji su služili Jugoslavensku narodnu armiju.
Treće, miris asfalta u vrućim ljetnim danima kada na njega počnu padati prve kapljice kiše.
Sva tri mirisa za većinu čitatelja zapravo smrde, ali meni su mirisala i smatram ih dijelom svog identiteta i djetinjstva. Bruta gotovo više i da nema za kupiti, a i žena bi me ubila da to stavim na sebe.
„Dimne“ su u navijačkom svijetu izumrle pa sam ostao uskraćen i za taj miris. Miris asfalta zamijenio je smrad koji se širi iz prepunih kontejnera. Mojim gradom već se duže širi smrad korupcije koja je zahvatila svaki segment gradskih institucija.
Guši nas, ne da nam disati, muti nam um, prisilio nas je da se zatvorimo u svoje stanove. Teorija kaosa kaže da zamah krila leptira u Indoneziji može prouzročiti tornado u Kaliforniji. Zato ću ja nastaviti dalje mahati i provjetravati kako bi moj grad opet prodisao.
