Stari ZANATI bore se za opstanak, održava ih TRADICIJA I KVALITETA (upoznajte poznatog zagrebačkog postolara)

Postolarski zanat, jedan je od rijetkih koji unatoč masovnoj proizvodnji uspijeva opstati na tržištu. Postolari danas najčešće popravljaju pete ili pak proširuju ljudima cipele, dok njihov stari zanat u borbi s novim trendovima polako odlazi u zaborav.

Nekoć je to bio cijenjen posao, a danas cipele ručno izrađuje tek desetak postolara u Zagrebu.

U samom centru grada, u Jurišićevoj 7, smjestio se Salon cipela Igrec. S vlasnikom ovog lokala porazgovarali smo o obiteljskom poslu i problemima s kojima se susreću ljudi iz njegove profesije. Zdravko Igrec, trenutačni je nasljednik svog oca u obrtu koji se tradicijski “prenosi s greneracije na generaciju”. Njegov djed imao je sličnu trgovinu u Maksimirskoj još davne 1967. godine.

Izrada muških cipela

“Moj otac se bavio izradom muških cipela iz jednog jedinog razloga, jer je muška moda puno mirnija od ženske. U prošlosti je bilo jako teško naći boje, matrijale i uzorke, putovalo se u Italiju i iziskivalo je jako puno vremena, odsutnosti i truda, stoga se odlučio za klasičniju mušku obuću.

“Zagreb je bio obrtnički grad, a naš obrt je sada ostatak ostataka”

“Zagreb je nekada bio pravi grad mode, glasio je kao izlazak u Europu. Iz država i gradova u okolici svi su se dolazili odijevati tu. Naše “frajle i fini dečki” bili su ponosni na to, tako reći ozračje. Kod nas se njegovao taj status poštovanja prema sebi i drugima još od doba Austro- Ugarske. Bio je kulturno i obrtničko središte. Sve od fakulteta, do glazbenika, vrhunskih pisaca, glazbenika, glumaca i sličnih velikana. U periodu tadašnje Jugoslavije, iako je Beograd bio centar, a Zagreb nije primao sredstva, bio je biser ovog dijela Europe.

Danas je stanje poražavajuće, opstajemo isključivo zahvaljujući kvaliteti ,tradiciji i specifičnosti u vidu kupaca. Vani su ovakvi obrtnici cijenjeni i nose naziv tradicionalni obrti, a ujedno su i zanatska učionica i radionica, a postolari rade paušalno, dok se kod nas plaća taj čuveni PDV od 25%, a praktikanata nema. Taj PDV ubija “male ljude”. U Saboru ne sjede obrtnici, a ukoliko želite biti mikropoduzetnici uvjeti su nemogući: od same činjenice kako bi prošlu godinu trebali završiti u plusu, a nama je to prva godina koju smo završili u minusu. Dakle to je moj proizvod, napravljen u mojoj trgovini i umjesto da plaćamo paušal mi plaćamo ogroman porez. Naš obrt je zbog takvih uvjeta došao do ostatka ostataka.”, prokomentirao je ovaj obrtnik.

Danas se izgubio štih

Razvojem masovne proizvodnje i uvozom nekvalitetne robe se izgubio taj štih. Odjeća i obuća su postali u potpunosti drugačiji. Moda je reciklaža i klasične stvari se stalno vraćaju, ali je žalosno kako danas propadaju kvalitetne trgovine. U moje vrijeme su se mladi u školu odijevali i obuvali sportski, a vani bi išli u najboljem mogućem izdanju koje su si mogli priuštiti. Danas većinom samo poslovni ljudi nose cipele uz odjela, mlađi ljudi navrate ako se u obitelji njeguje ovakva kupovina i naravno ukoliko si mogu priuštiti takve cipele.

“Narudžba se čeka 8 do 10 dana, a izrada jednog para zna potrajati i do 4 dana. To je cijeli proces, od formiranja, ručne izrade do bušenja rupica. Cijena ručno izrađenog para cipela polazi od 1700 kuna. Robu nabavljamo iz Italije, a zapošljavamo i  dvoje herihtera (obućara). Žalosno je kako su ta zanimanja kod nas pred izumiranjem, dok vani u Europi takve cipele znaju koštati i do 500 eura, a ovakva vrsta posla se itekako cijeni“, osvrnuo se naš sugovornik.

Obožavaju ga i turisti

Turisti su oduševljeni i  komentiraju kako su cijene prihvatljive i odlične. Neki se dive i čude kako takva originalna mjesta postoje. Naši ljudi koji su otišli u te zemlje im preporučuju da nas posjete. Gotovo da nema zemlje u kojoj netko ne nosi naše cipele. Bilo je tu ljudi iz Austrije, Njemačke, Koreje, Japana, Argentine, Čilea….”, rekao je gospodin Igrec

Na kraju je nadodao: “Moja djeca nemaju afinitet prema nastavku posla, a ja ih u potpunosti razumijem.”


Komentari