Postolarski zanat, jedan je od rijetkih koji unatoč masovnoj proizvodnji uspijeva opstati na tržištu. Postolari danas najčešće popravljaju pete ili pak proširuju ljudima cipele, dok njihov stari zanat u borbi s novim trendovima polako odlazi u zaborav.
Nekoć je to bio cijenjen posao, a danas cipele ručno izrađuje tek desetak postolara u Zagrebu.
U samom centru grada, u Jurišićevoj 7, smjestio se Salon cipela Igrec. S vlasnikom ovog lokala porazgovarali smo o obiteljskom poslu i problemima s kojima se susreću ljudi iz njegove profesije. Zdravko Igrec, trenutačni je nasljednik svog oca u obrtu koji se tradicijski “prenosi s greneracije na generaciju”. Njegov djed imao je sličnu trgovinu u Maksimirskoj još davne 1967. godine.
Izrada muških cipela
“Moj otac se bavio izradom muških cipela iz jednog jedinog razloga, jer je muška moda puno mirnija od ženske. U prošlosti je bilo jako teško naći boje, matrijale i uzorke, putovalo se u Italiju i iziskivalo je jako puno vremena, odsutnosti i truda, stoga se odlučio za klasičniju mušku obuću.
“Zagreb je bio obrtnički grad, a naš obrt je sada ostatak ostataka”
“Zagreb je nekada bio pravi grad mode, glasio je kao izlazak u Europu. Iz država i gradova u okolici svi su se dolazili odijevati tu. Naše “frajle i fini dečki” bili su ponosni na to, tako reći ozračje. Kod nas se njegovao taj status poštovanja prema sebi i drugima još od doba Austro- Ugarske. Bio je kulturno i obrtničko središte. Sve od fakulteta, do glazbenika, vrhunskih pisaca, glazbenika, glumaca i sličnih velikana. U periodu tadašnje Jugoslavije, iako je Beograd bio centar, a Zagreb nije primao sredstva, bio je biser ovog dijela Europe.
Danas je stanje poražavajuće, opstajemo isključivo zahvaljujući kvaliteti ,tradiciji i specifičnosti u vidu kupaca. Vani su ovakvi obrtnici cijenjeni i nose naziv tradicionalni obrti, a ujedno su i zanatska učionica i radionica, a postolari rade paušalno, dok se kod nas plaća taj čuveni PDV od 25%, a praktikanata nema. Taj PDV ubija “male ljude”. U Saboru ne sjede obrtnici, a ukoliko želite biti mikropoduzetnici uvjeti su nemogući: od same činjenice kako bi prošlu godinu trebali završiti u plusu, a nama je to prva godina koju smo završili u minusu. Dakle to je moj proizvod, napravljen u mojoj trgovini i umjesto da plaćamo paušal mi plaćamo ogroman porez. Naš obrt je zbog takvih uvjeta došao do ostatka ostataka.”, prokomentirao je ovaj obrtnik.
Danas se izgubio štih
Razvojem masovne proizvodnje i uvozom nekvalitetne robe se izgubio taj štih. Odjeća i obuća su postali u potpunosti drugačiji. Moda je reciklaža i klasične stvari se stalno vraćaju, ali je žalosno kako danas propadaju kvalitetne trgovine. U moje vrijeme su se mladi u školu odijevali i obuvali sportski, a vani bi išli u najboljem mogućem izdanju koje su si mogli priuštiti. Danas većinom samo poslovni ljudi nose cipele uz odjela, mlađi ljudi navrate ako se u obitelji njeguje ovakva kupovina i naravno ukoliko si mogu priuštiti takve cipele.
“Narudžba se čeka 8 do 10 dana, a izrada jednog para zna potrajati i do 4 dana. To je cijeli proces, od formiranja, ručne izrade do bušenja rupica. Cijena ručno izrađenog para cipela polazi od 1700 kuna. Robu nabavljamo iz Italije, a zapošljavamo i dvoje herihtera (obućara). Žalosno je kako su ta zanimanja kod nas pred izumiranjem, dok vani u Europi takve cipele znaju koštati i do 500 eura, a ovakva vrsta posla se itekako cijeni“, osvrnuo se naš sugovornik.
Obožavaju ga i turisti
“Turisti su oduševljeni i komentiraju kako su cijene prihvatljive i odlične. Neki se dive i čude kako takva originalna mjesta postoje. Naši ljudi koji su otišli u te zemlje im preporučuju da nas posjete. Gotovo da nema zemlje u kojoj netko ne nosi naše cipele. Bilo je tu ljudi iz Austrije, Njemačke, Koreje, Japana, Argentine, Čilea….”, rekao je gospodin Igrec
Na kraju je nadodao: “Moja djeca nemaju afinitet prema nastavku posla, a ja ih u potpunosti razumijem.”