Sve ćemo mi nekako izdržati sami da nam djeca nisu gladna, rečenica je to koja se desetljećima ponavlja u hrvatskim obiteljima.
Tako teška, a istodobno bolna i surova rečenica mnoge je pratila kroz odrastanje. Ponavljala ju je i moja majka krijući suze koje su joj kapale niz odraz dok je u daljinu odlazio lik oca. Oca koji je odlazio tamo negdje u veliku i opasnu daljinu, na ratište. Tako je to izgledalo u očima djeteta koje nije bilo gladno.
U međuvremenu, otac se vratio iz rata, majčini obrazi naborali, a djevojčica odrasla u ženu u čijem naručju plače mala curica. Gledam u te oči, tako duboke i nevine. I ne, ne dopuštam da bude gladna premda su neke tamo veće sile odlučile da ova majka zaslužuje tisućinjak kuna na mjesec. Ne dopušta to ni njezin otac, ali ni majka koja je s vremenom postala baka.
Čudan je vrtlog taj ljudski život pa ponekad ispiše stranice boli. Iza zatvorenih vrata, tamo negdje u trošnim zgradama veoma blizu špice i gradske vreve snivaju na žalost i u našem Zagrebu svoje sne gladna djeca. U srcu velikog, europskog grada rađaju se maleni junaci koji će stasati u velike ljude ne znajući za moderne igračke, gledajući u ruke nekih drugih klinaca koje po njima vrte tablete i šutaju loptu u markiranim tenisicama dok oni pokušavaju skriti rupicu na starima koje je neka dobra duša prerasla.
Tužna je i ohola realnost ovog našeg grada koji raširenih ruku prima strance. Tužna, jer život se poigra sa sudbinama i ostavi nas na rubu. Rubu siromaštva i u svijetu u kojem novac i moć pišu pravila. Znam ljude koji su nekoć bili siromašna, gladna djeca umazanih obraza. Koračajući kroz život vodili su snažne bitke ne želeći da se njihovo djetinjstvo ponovi njihovoj djeci. I doista, mnogi su u tome uspjeli. Obilježava se kažu Međunarodni dan siromaštva.
Kako samo otrcana fraza onih koji su svoje guzice dobro smjestili hraneći nas pizdarijama i pustim obećanjima o dolinama meda i mlijeka koje nikako da poteku. Ta nisu li gladna djeca i sutra gladna? Ta nije li siromašna starica i jučer po smeću tražila svoju koru kruha? Ta nisu li svakodnevno ispred nas slike onih koji nemaju, koji se hrane u pučkim kuhinjama gledajući u daljinu dok pored njih prolaze razni političari i poduzetnici koji su se preko pleća iste te sirotinje dobro smjestili pretvarajući narod u robove na kasama njihovih objekata. Stoga, budimo ljudi, ljudi velikog srca. Nemojte od siromašnih okretati obraz nikada. Ne dopustite da vam pred nosom zatvore vrata prepuštajući se tuzi. Budite veliki ljudi s dušom gradeći svijet u kojem zbog vas barem jedno dijete neće biti gladno.
Jedan nevini osmijeh vrijedi više nego svo bogatstvo. Usudite se boriti za njega, boriti za čovjeka i ostvarivati snove.
>>> OVO NAJVIŠE BOLI I POGAĐA: Mršavi dječačić viđen kako po najvećoj vrućini kopa po kontejneru na Savici (FOTO)
