Zagrebačka i hrvatska javnost imala je priliku neki dan, u središnjem dnevniku HRT-a, ponovo svjedočiti gradonačelnikovom već i doslovno i preneseno – promuklom i istrošenom izričaju. Po starom dobrom običaju, starom već evo petnaest godina, gradonačelnik kao da je prihvatio utonuti u tonalitet podjednako šupljih i nekonstruktivnih kritika na njegov račun. Građanima je tako mogao zapesti za uho jedan u nizu osebujnih izraza – „opsesija“. Isto kao što smo dulje vrijeme slušali kritike na, navodno „megalomana“, „graditelja“ i „autokrata“, gradonačelnika Bandića, činjenica je da mu takve promašene primjedbe tjeraju vodu na mlin.
Popularno javno mnijenje o gradonačelniku i njegovim djelima zastrašujuće je napuhano te uistinu nema doticaja sa stvarnim stanjem „na terenu“. Zapitajmo se kako je uopće čovjek koji za petnaest godina mandata Gradu donio ukupnost projekata kakvom bi se mogao pohvaliti eventualno grad srednje veličine u, recimo, dva mandata nekog kvalitetnog načelnika.
Ono što Milanu Bandiću bez sumnje fenomenalno leži jest upravo stvaranje lažne slike o svome liku i djelu. Nesretna je okolnost što mu oporba u tome iz dana u dan pomaže.
On je političar koji uspješno i bez muke pretvara riječi u djela, bez da djela postoje, po onoj mantri kako više puta ponovljena laž postaje istina pukom inercijom. Tako je metro već sagrađen i putuje od Mihaljevca do zračne luke, dok stanovnici Podsljemena, administrativnog entiteta stanovništva skoro usporedivog s onim Koprivnice, ali bez kvalitetne prometnice, ustvari jure sjevernom tangentom, a oni nešto južniji i nešto brojniji voze mostovima Bundek i Jarun prema uredima u megalomanskim neboderima. Grad je, jasno, pun prašine i zvuka bušilica, a zrakoplovi koji slijeću na Pleso koji je, jasno, povezan metroom moraju jako dobro paziti da se ne zapletu u gustu mrežu dizalica koje dominiraju vizurom grada.
Jasno, probudimo li se iz te onirične iluzije, vidimo stvarnost nešto drugačijom: osnovna škola na Kajzerici je megaprojekt godine, a da ne govorimo o pješačkom mostu prema Botaničkom vrtu koji će biti otvoren u radno vrijeme Vrta, odnosno kumulativno preko 100 dana u godini neće imati smisla ni svrhu. Od pompoznih najava „poslovno-stambenog centra Savica“ imamo gradske vrtove i paradajze u središtu grada, od „kongresnog centra“ naslikavanje po biciklijadama i danima balkanske ljubavi, a od Jarunskog mosta financiranje časopisa stočarskih i kolzarskih udruga.
Što se događa s proračunom od gotovo sedam milijardi kuna?
Vratimo se na trenutne i gorespomenute „opsesije“ izrečene pred naivnim gledateljstvom koje možda čak pomišlja dobiti i „gradonačelnika Hrvatske“.
Radnička cesta: dva kilometra u tri faze, svaka po preko godinu dana. Branimirova: krajnji, najjasniji, gotovo školski dokaz Bandićevog stava prema svojim biračima. Tko se vozio tog famoznog svibnja predizborne 2013. Heinzelovom ulicom u smjeru jugoistoka, mogao je posvjedočiti službenim narančastim prometnim tablama sa reklamnim natpisom o „stoljetnom spoju“.
Dakako, taj stoljetni spoj biti će za par ljeta piti ponovo razrovan i možda jednog dana kada se imovinsko-pravni odnosi i njihovo rješavanje privedu kraju, probijen kao dostojna prometnica glavnog grada.
Slijedeća opsesija je daleko besmislena denivelacija rotora na Remetincu, dok za denivelacijom vapi barem pet drugih prezagušenih raskrižja, uglavnom na zanemarenom istoku grada. Poslijednja u nizu opsesija, prema riječima gradonačelnika jesu fontane, u čiju (nado)gradnju građani jedino mogu vjerovati.
Pitanje je što se onda događa s ogromnim proračunom od gotovo sedam milijardi kuna? Istini za volju, prisutan je i stanovit maćehinski odnos države prema svom glavnom gradu, kroz sustavne redefinicije, primjerice, državnih cesata i kroz nedostatak investicija u njegovu infrastrukturu. Moraju li građani čekati stranačko poklapanje državne i gradske vlasti? Ili će se zadovoljiti sa prosječnim aparatčikom-gradonačelnikom kakvima, kao pretendentima, obiluju opozicijske stranke?
