Hercegovac u Zagrebu: ‘Kutija ga vozi po gradu, a mene mercedez’

FOTO: Pixabay

E, moj rodijače, sad ćeš ti viditi je li pametniji moj mercedez ili tvoja njemačka kutija?

„Alo, opet ti koja mene zove gubon, poznan ti broj, pantin ja brojove i znaden ji sve naizust“, odgovara moj sugovornik kad sam ga ponovno nazvala te nastavlja: „Tablicu mloženja naučijo san prija nego san poša u školu. Leštre luka nosijo san s materon u Imacki, onda san računa koliko dođe koja glavica pa i česam kad se pomoloži i koliko se more kupit zato kave, šećera i zejtana. Nego ti meni reci šta tebe zanima? Šta oćeš od mene? Eto kad san kod brojova naučio san ji još dok smo imali kantar, dok smo mirli pušiće, metneš ga u žaku, zakačiš za gredu, povučeš ono jaje i vidiš na kojoj je crti stalo. Toliko ti je kila. A kad bi zaklali gudina, nekad su tribala i tri kantara, po šest ljudi je to dizalo, a ja san iša od jednoga do drugoga i gleda na kojom je broju stalo jaje. I ondan bi to upantijo i eto, to ti je to. Važno je da znadeš brojove, pomložiš, podiliš, naučiš ono s više, manje. To je sva mudrost“.

Odgovaram mu vrlo oprezno – gospodine, samo sam htjela napraviti razgovor s vama da prikažem kako o Hercegovcima vlada stereotip, pa da to razbijemo. No, moj sugovornik, ponovno ulazi u svoj monolog: „Znaden ja dobro što je sterejo, u mom mercezdezu je sterejo. Osan zvučnika i kad raspalin Matu Bulića svi se okriću za nemon. Ako misliš na ti sterejo, e onda si se zaigrala, jer san nadoda još dva zvučnika. Ja ji naručio iz Njemačke, grme li ga grme. Ali to pusti kraju, neću se valiti, nego ti meni reci di oćeš da se nađemo? Ako se mene pita, ja bi tamo blizu Trga bana Jelačića. Tamokare ću doć otprve, a s menom će doć i moj rodijak Mate.“

Oprostite gospodine, nisam mislila na taj stero, nego na stereotip, odgovaram sugovorniku. „Tako i mi imamo našega Stipana sa Zvirnjače, onoga u Rici, na vakulatetu, proučava mišove i buve, a vozi škodu i govori ‘sterilno’. Pa šta ti je to sterejo? Nekakva Leopaldina, tako se u nas priča, e sad je li mu to žena neka iz Njemačke ili ne znan ko mu je, da ga je ona primila k sebi. Vele, nije podoban tu za Rvacku pa ga neće. Di ćeš bit podoban kad si izučijo tolke škole, a u padu ti zapalilo kuću. Sitin se Maćana, glavni odbornik u selu, otralo ga dobrovoljno u večernju školu i šta mu je valilo. Cili život odbornik, još se na vrime upisa u partiju. Nikad nije kopa ni kosijo. Samo nismo prid njin svašta pričali. I za Stipana mi se učinilo ko đoja doktur, kad ono tamo proučava mišove. Meni se učinio normalan i zdrav čovik. Kontan u sebi, učio škole 30 godina a vozi škodu. Tu meni nešto nije uredu. I Verdo kažu akademik, i to zamisli, on one crve u zemlji uči i one sitne ajvančiće s kojin se crvi rane. A vozi citorjena. Eto ti te velike škole! Znaden šta je gnjila, a što su podvornice i ona crna zemlja jerbo na njoj sve rodi. Proučava ti crva ili ne proučava – to ti je živa istina. Kad zabrazdiš prvu, odman pustiš kokoši i one poćokaju crve, šta ga iman proučavati, neka ga kokoš proučava u svojin crivin.“

Poslije sugovornikova monologa, uz strpljivost, ponovno ga pitam – gdje ćemo se naći za razgovor, a on u monologu odgovara: „Gonin prema katedrali i Trgu tamo kod onoga iz Rastovače. Mete i ja moramo nešto izisti, a ondan moremo pričati ako oćeš do ujitra. Dođi i ti, izdi s nami nešto, barem se maši za grumen sira iz mišine i koji ušćipak, ponijo san toga i sa sobon. Ajde za sat vrimena doću kod oni travika na Trgu. Lako ćeš me pripoznat, bili mercedez ko ispod čekića. Unde ću zaustavit u ladu. Pripoznaćeš me.“ Odgovorila sam mu: dogovoreno!

Jel pametnija njemačka kutija ili mercedez?

„Ajmo Mate, čeka će me novinarka, vidiš da su me pripoznali dok smo se vozali po onoj njijovoj petlji. Tebe nije pripozna niko, jerbo mercedez je mercedez. Veli Mate, ja imam oni lavigator. Pitan ga što ti je to, znaden ja šta je vibrator, radio san na baušteli. Vražiji Švabo svašta izmsli, sve je u nji tomatika, sitin se niz onu traku vriće cimenta koda lete jedna za drugon. Ti ništa ne tribaš nego samo podmetneš leđa. E, kad je undan pulija vidio da se razumin u tekniku, reka mi je: morgen, andere bauštela. Ondan me tamo pribacijo na vibrator, komadić criva za sobon vucaš. Tako san ti do Božića zaradijo mercedeza. – Ma nije to rodijače, nego kutija iz koje ti kazuje di se nalaziš i kudan tribaš ići’, odgovara Mate.

Sam se mislin, malo ga prigoniš, znaden ja tebe, dati se malo zasukat. Pokaže on meni onu kutiju, a ono na nekomu stranjskomu jeziku priča. Pričaj ga ti ćaći, kontan ja – ne znaš ni rvacki. A moj mercedez samo što ne priča, e tako je lip. Računan u sebi, e moj Mate, znadeš ti te svitske jezičine, ali prija ću tebe doć na Trg, eto tebi tvoja kutija. U glavi izračunan, kudan je najkraće do Trga. Sitin se pokojne Tomićuše da je uvik govorila, trajvan na kojem piše broj šes vozi do Trga. E kad je ona mogla prija četerest godina, mogu i ja. Okrenen se prima suncu, da vidin tamo ili amo.

Vidin trajvane, to je kod one velike ćuprije i u sebi kontan, doli ne mere, jer bi izletijo iz Zagreba, mora da goni gori. E, moj rodijače, sad ćeš ti viditi je li pametniji moj mercedez ili tvoja njemačka kutija?

Bibiknemo jedan drugomu, a on tare autinu, pusti odjednom kumplug, baci ga brate pedeset metara. Leti ti, doću ja prija tebe. Bemvejac ne mere po šinan. Utran ga ja brte iza onoga trajvana. Imaš šta vidit, trajvan isprid, trajvan iza, a ja u mercedezu koda vozin mladu na vinčanje. Lipo. Trajvani zvone, ljudi mašu, pozdravljaju. Bibiknen i ja podikoji put. Nije ni kvarat sata, eto ti mene, vidin izbijan na trg. On ne mere z benvejcom po šinan, odman san to skonta. Taman izbijan na trg, ode mi pogled udesno. Brate ko dernek na Ilijinu brdu. Skupilo se naroda, a mislin se, eto vidiš šta ti je Zagreb kad dođeš s mercedezon. Taman da ću na trg, kad ugledan onoga doktura iz dičinje bolnice.

Na dan prija nego san poša, upalin televizor da vidin kako je vrime u Zagrebu, kad on nešto priča. Izgleda mi je ko papa, na njemu bili mantil, još mu samo vali bila kapa i veliki križ. Vidin je on. Bibiknem mu, a on ništa. Zamislijo se nešto. A kako i ne bi kad vozi renova. Sam se i ja mislin, ti dičinji doktur, pa doktur je doktur, a i dite je čeljade. Kakva je razlika. Dica su zdravija od obične čeljadi. Pa i mene je zmija ujla za sridnji prist, pa mi ništa, je malo bagav, ali ništa to meni ne smeta. Izbacin ruku kroz prozor baš da se vidi toji prst. Sitin se da ja toga dičinjega doktura odnekle znaden i to dok je učijo za doktura.

Okerene mi se misa, pa znaden, oni njegov rodijak što je iša s njin u školu prodava mi je duvan u Sarajevu. Ja bi s prugon dotra onoga vlora, ko svila je bio, a žut ko dukat, išlo je to ko alva. I eto ti mene na trg. Mate nigdi. Mislin se, eto ti tvoja kutija, možda te je vratila u Njemačku.


Komentari