Zagreb
+C

Američko-iranska borba za Irak

Irak postaje potencijalno bojno polje neposrednog  sraza američko-iranskih interesa.

Za SAD Irak je oduvijek važan u sklopu američkih geostrateških planova za preustroj Bliskog istoka („Novi Bliski istok“ i njegove inačice), a važnost Iraka postala je još veća nakon spoznaje kako prvotni američki planovi sa Sirijom nakon vojnog ulaska Rusije u tu zemlju više nisu izvedivi i da treba tražiti druga riješenja. Prije svega ona koja bi presjekla šijtsku „os otpora“ Teheran-Bagdad-Damask.

S druge strane, za Iran je Irak primarno važan zbog zaštite vlastitih nacionalne sigurnosti, zbog čega Teheran pod svaku cijenu nastoji spriječiti pad te zemlje u američke ruke. Etničke i vjerske razdjelnice pritom su posve sekundarne u odnosu na spomenutu zadaću.

U posljednje vrijeme različiti arapski mediji često plasiraju informaciju kako nova američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom nastoji nagovoriti iračku vladu u Bagdadu, na čelu s premijerom Haiderom al-Abadijem, na nužnost postojane američke vojne nazočnosti u toj zemlji kroz otvaranje vojnih baza. Washington, navodno, nastoji potpisati ugovor s Bagdadom po istom obrascu po kojem je 2014. godine potpisao ugovor s afganistanskom vladom. Ta američka želja službeno je prezentirana premijeru Abadiju u veljači ove godine, tijekom službenog posjeta američkog ministra obrane Jamesa Mattisa toj zemlji, a naknadno i 22. ožujka, tijekom Abadijevog posjeta Washingtonu. Poseban ton ovoj američkoj inicijativi daje i neočekivano zatopljenje iračko-saudijskih odnosa nakon posjeta saudijskog ministra vanjskih poslova Adela al-Jubeira Bagdadu.

Budućnost Iraka sve se više analizira kako se bliži neminovan kraj „Islamske države“ čija je egzistencija odigrala svoju ulogu i na čijim razvalinama sada treba tražiti nova politička riješenja i naizgled pravedne državne okvire, koji, naravno, s pravdom nemaju previše veze već isključivo s interesima „krojača“ te iste pravde. U tom kontekstu jedno od najčešćih pitanja jest ono, je li moguće Irak očuvati kao jedinstvenu državnu cjelinu, kao i ono, o njegovoj budućoj vanjskopolitičkoj orjentaciji. Pritom nemali broj analitičara govori upravo o Iraku kako mogućem bojnom polju između Sjedinjenih Država i Irana – zemalja koje nedvojbeno imaju najveći utjecaj, kako na strukture vlasti u Bagdadu, tako i na oružane formacije – bilo službenu iračku vojsku, bilo postrojbe formirane po etničko-sektaškom načelu.

Pritom nije na odmet podsjetiti kako je SAD svoje vojne postrojbe iz Iraka povukao 2011. godine, čime je ex-predsjednik Barak Obama ispunio svoje predizborno obećanje. Međutim, ostavivši iz sebe državnu razvalinu, sektaško nasilje i jezgru buduće goleme terorističke strukture – prve takve organizacije na svijetu kojoj je omogućeno poprimanje klasičnog državnog oblika (makar i kroz formu srednjovjekovnog kalifata), Washington se relativno brzo iznova vraća Iraku. Već 2014. godine – godine formalnog rađanja „Islamske države“ – broj američkih vojnika u toj zemlji ponovno raste i on danas iznosi oko 5 tisuća. Od te godine pa do 2017. g. SAD je na borbu protiv „Islamske države“ potrošio oko 10 milijardi dolara i to je cifra koju predsjednik Trump često koristi za kritiku bliskoistočne politike bivše administracije, naglašavajući kako je SAD na Bliskom istoku potrošio golema financijska sredstva za ostvareni zanemarivi  nacionalni interes. Iz takvih promišljanja je i stasala nova želja Trumpove administracije za vojnim repozicioniranjem u Iraku, kao ključnim za dominantan politički i svekoliki utjecaj u toj zemlji. Jer bez svojih vojnih baza Amerikanci na iračkom terenu ne mogu parirati proiranskim šijtskim postrojbama, koje su, po različitim procjenama, brojnije, sposobnije i motiviranije od službene iračke vojske (makar ova bila i bolje naoružana), u kojoj se nastoji očuvati etničko-religijska ravnoteža, što ipak u potpunosti ne nivelira napetosti baš po tim istim osnovama unutar njezinih struktura i otežava izvođenje vojnih zadaća. Upravo su proiranske šijtske milicje u Iraku spriječile pad, najprije Bagdada, a potom i čitave države u džihadističke ruke salafitskih snaga  „IS“, obilato potpomognute iz Rijada i Dohe.

Ovakve američke namjere naravno da Teheran ne mogu ostaviti ravnodušnim. Iran vrlo dobro zna za američke bliskoistočne strategije, kompatibilne s interesima glavnih iranskih regionalnih suparnika i neprijatelja, prije svih Saudijske Arabije i Izraela. Iran je također svjestan američkog nastojanja za prekidom spomenute šijtske osi Teheran-Bagdad-Damask na posve drugi način nego je to bilo prvotno zamišljeno. Naime, Amerikanci, nakon propasti pokušaja vojnog svrgavanja Asada, posve realnom opcijom smatraju otvaranje južnog sirijskog fronta ubacivanjem svojih i jordanskih specijalnih postrojbi čija bi zadaća bila uspostava punog nadzora sirijske istočne granice s Irakom (formalno zbog sprječavanja prijelaza granice boraca „IS“) i fizičko presijecanje iranskih veza sa Sirijom. Upravo je to jedan od ključnih razloga zašto sirijska vojska tako uporno brani jedini veliki istočni grad Deir ez-Zour (stotinama kilometara potpuno odsječen od slobodnih teritorija na zapadu zemlje) od višegodišnjih napada „Islamske države“, koji posljednjih tjedana postaju sve snažniji kako se približava pad njihove neformalne prijestolnice Rakke. Međutim, Iran, osim te, po sebe potencijalno vrlo neugodne američke opcije koja prijeti kidanjem njegovih veza sa Sirijom, još veći problem, kojeg definira kao nacionalnu sigurnosnu ugrozu, ima ukoliko Amerikanci ovladaju utjecajem na Bagdad i ostvare svoje želje za otvaranjem vojnih baza – gotovo na samoj granici s Iranom.

Što poduzima Teheran?

Kako bi spriječio dominantan američki utjecaj, Teheran je 2010. g. uložio jako puno napora da na vlast u Bagdadu dođe proiranski premijer Nuri al-Maliki, upravo da bi do kraja istrajao u odlasku američkih snaga iz Iraka. U toj zemlji Iran ima dva strateška cilja: prvi je nedopustiti pojavu američkih vojnika (baza) na iranskoj granici, a drugi je zaštita šijtskih svetih mjesta u Iraku – Nadžafa i Karbale. Prvonavedeni iranski interes glede Iraka povezan je, kao što smo rekli, s iranskom nacionalnom sigurnošću, što je u više navrata naglašavao i zapovjednik specijalnih postrojbi Korpusa straže islamske revolucije general Qasem Soleimani prigodom planiranja vojnih operacija protiv „Islamske države“.

Geopolitika.News nedavno je pisala o najnovijim promjenama unutar iračke obavještajne službe i postavljanja proiranskih kadrova u njezin vrh. Nešto slično se odvija i u diplomatskim krugovima te zemlje, gdje se na mjesta iračkih veleposlanika, primjerice u Saudijskoj Arabiji, postavljaju proiranski diplomati. Osim toga, ukinut je department za problematiku Irana što dovoljno govori samo za sebe. U Bagdadu je 24. travnja na službenu dužnost pristupio novi iranski veleposlanik, brigadni general Iraj Masjedi, donedavni bliski suradnik Qasema Soleimanija. U svom nastupnom govoru Masjedi je naglasio, kako je Iran postojani pobornik očuvanja iračke teritorijalne cjelovitosti, a posebnu pozornost posvetio je potrebi jačanja iračkih sigurnosnih snaga.

I dok se SAD primarno orjentira na pružanje vojne potpore službenoj iračkoj vojsci, Iran većinu svoje vojne suradnje fokusira na najjaču šijtsku oružanu formaciju „Hashed ash-Shaabi“ (Snage narodne mobilizacije) , koja je u studenom prošle godine legaalizirana u irački vojsno-sigurnosni sustav, polučivši status Nacionalne garde. Radi se o postrojbi ustrojenoj po obrascu iranskog Korpusa straže islamske revolucije.Time je ona dobila status važne političke snage. Upravo sada ta organizacija pod svoj nadzor želi staviti sferu državne ideologije i obrazovanja, kao ključne sastavnice u odgoju budućih generacija u proiranskom duhu. S tim ciljem organizacija ima namjeru otvoriti i istoimeni univerzitet „Hashed ash-Shaabi“, a 4. studenog 2016. godine sveučilište u Tikritu (ironično, rodnom gradu Sadama Huseina koji je proganjao političke šijte) priopćilo je o svom podčinjenju „Hashed ash-Shaabiju“ i usvojilo znakovlje te organizacije.

Samo dan uoči preuzimanja diplomatske dužnosti novog iranskog veleposlanika u Iraku, zapovjednik Glavnog stožera Korpusa straže islamske revolucije general Mohammad Bageri je izjavio, kako su „Straža islamske revolucije i revolucionarne postrojbe u Siriji i Iraku postale branik  koji štiti iranski narod“. Drugim riječima, šijtske formacije u te dvije zemlje u Teheranu se i de facto smatraju dijelom iranskog vojno-sigurnosnog sustava. Teheran ne ostaje dužan niti Washingtonu. Tako je iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamenei 25. travnja, u govoru pred veleposlanicima islamskih zemalja, izjavio: „Glavne terorističke organizacije koje se pokrivaju islamističkom simbolikom posijale su pomutnju i sukobe u islamskim zemljama, poput Iraka, Sirije, Jemena i Bahreina. Amerikanci i njihovi saveznici cionisti vode borbu protiv islama, međutim, najveću ljutnju kod njih izaziva Iran, najispravnija islamska država.“ Naravno, osim SAD-u, ova izjava predstavlja jasan izazov i Saudijskoj Arabiji,  koja ima identične ambicije onim iranskim kada je riječ o dominaciji među islamskim državama, poglavito onima u regiji.

Još je jedan snažni šijtski igrač u Bagdadu. Radi se o kleriku Mukhtadi al-Sadru koji je svojedobno izgubio naklonost Teherana jer se protivio uspostavi šijtskih vojnih postrojbi po obrascu iranskog Korpusa revolucionarne straže. On je, naime, primarno želio održati vlastiti vodeći utjecaj nad iračkim šijtima, a ne ga prepustiti Teheranu. Međutim, general Qasem Soleimani taj je problem vrlo brzo riješio i Al-Sadr je već dugo vremena sa svojom političkom platformom „Ahrar“ oporba vladajućim strukturama u iračkom parlamentu. Upravo se Muhtada al-Sadr protivi rastućem utjecaju „Hasheda ash-Shaabija“. Štoviše, priklanja se onim strujama unutar iračkog šijtskog pokreta koji traže raspuštanje te organizacije nakon slamanja „Islamske države“. Zalaže se za iračke jedinstvene oružane snage, a za spomenutu glavnu šijtsku proiransku organizaciju kaže, kako bi trebala položiti oružje, njezini borci prijeći u aktivnu iračku vojsku i transformirati se u kulturnu i humanitarnu udrugu. Također se zalaže za ne sudjelovanje iračkih šijtskih postrojbi u sirijskom sukobu, što je za Teheran ravno svetogrđu. Ali ne samo to. Al-Sadr je nakon incidenta s kemijskim napadom u sirijskoj regiji Idlib početkom travnja, pozvao sirijskog predsjednika Bashara al-Asada na podnošenje ostavke. Al-Sadr u tim zahtjevima uopće nije usamljen. Protivljenje sudjelovanju iračkih šijta u sirijskom ratu iskazuju i vrhovni ajatolah iračkih šijta Ali al-Sistani i niz regionalnih šijtskih vođa.

Međutim, usprkos svemu, i Mukhtada al-Sadr i ostali irački šijtski uglednici i dalje ostaju nepomirljivi protivnici američke vojne nazočnosti u Iraku. Štoviše, Al-Sadr američke vojnike smatra okupatorima i ne podržava vođenje bilo kakvih kontakata s njima.

Što će na kraju biti s Irakom?

Kao što smo na početku rekli, izrađuju se različite analize o iračkoj sudbini. Približavanjem kraja „Islamske države“ raste i nervoza unutar Bagdada, koliko god on bio sretan porazom džihadističkih struktura na svom teritoriju, barem u njihovoj organiziranoj i teritorijalno ustrojenoj formi (jer klasičnog salafističkog terorizma u Iraku će nedvojbeno još puno i još dugo biti, poglavito u većinski sunitskim regijama zemlje).

Kompleksno iračko stanje ogleda se i u još jednom adutu Washingtona, a to je mogućnost manipuliranja iračkom kurdskom komponentom. Ukoliko SAD odobri „zeleno svjetlo“ za uspostavu nezavisnog Iračkog Kurdistana (koji sada de jure uživa autonomiju od središnje vlade u Bagdadu, a de facto funkcionira kao polu-nezavisna država), Bagdad neće imati nikakve fizičke mogućnosti za sprječavanje takvog scenarija tj. raspada države. Imat će, naravno, političke mogućnosti u okviru međunarodnog prava. Međutim, upravo je međunarodno pravo kao pojam i obvezujući instrument u međunarodnim odnosima namjerno srušeno i u potpunosti obezvrijeđeno američkim udarom na Bliski istok (i Ukrajinu, sjetimo se ruskog pripajanja Krima), počevši još od revolucija „arapskog proljeća“, pa ako hoćete i ranije, od svrgavanja Sadama Huseina, a kasnije i libijskog čelnika Muammara Gaddafija. S druge strane, sadašnja iračka elita je previše ovisna o Teheranu, a da bi prihvatila sve američke zahtjeve i okrenula se konfrontaciji s Iranom. Ona dobro zna kako je Iran spasio Irak i omogućio mu da još uvjek, barem formalno, egzistira u svojim međunarodno priznatim okvirima. Osim toga također dobro znaju da im SAD ne može biti pouzdan, dugoročan partner, u odnosu kakav je, primjerice, prema Izraelu, Saudijskoj Arabiji, Turskoj.

Dakle, Bagdadu je nužno održati korektne odnose i s Washingtonom ali i strateške odnose s Teheranom. Pritom će on nastojati normalizirati odnose i s ključnom arapskom državom – Saudijskom Arabijom, koja i dalje u svojim rukama ima ključeve utjecaja na aktivnosti radikalnih salafitskih skupina na iračkom tlu. Čime će na kraju rezultirati taj svojevrsni irački „srednji put“ vjerojatno još nitko sa sigurnošću ne zna.

Original možete pronaći na geopolitika.news

Komentari

Provjerite

EPA/STRINGER

Sud u Haagu potvrdio: U Srebrenici je počinjen genocid, ali ne i u 7 drugih općina

Raspravno vijeće ICTY-ja potvrdilo je u utorak u Haagu da je u srpnju 1995. genocid ...