Zagreb
+C

‘Zagrepčani, sve što želite “baciti” dajte nama u Kozari Bok i Puteve’

FOTO: Wikimedia / Ilustracija

Iskrena kolumna Zagrepčanke bez dlake na jeziku s portala Dalje.com.

Sjećam se, bila sam jako mala, rane 80-te…

U dnevnom boravku sam klečeći, gotovo pobožno, gledala u novi, blješteći kazetofon koji je moj stari, čini mi se, kupio u Trstu. Čovječe, bio je srebrne boje i imao je zvučnike koji se odvajaju. Ulovila sam neku radio-stanicu, moguće Radio Zagreb i vrtila antenu da čujem gospođu koja se javila u emisiju:

“Čujte, iz Martićeve zovem”, razaznala sam uz šuštanje uzmiješanih stanica.

“Poglečte, tu, pred mojom zgradom, između malog parka i dućana je velka rupa. Kaj ako se netko spopikne i polomi nogu, ha? Molim vas lepo, javite ovima iz grada i neka se hitno nekaj poduzme!”, vrisnula je u eter uzrujana frajla.

Polako sam se digla, ugasila novu relikviju iz Trsta, pogledala kroz prozor i zaključila:

“Moja kompletna ulica je rupa. Neasfaltirana i blatnjava”…

Pa ipak, nitko se nije bunio. Strpljivo se čekalo da gradski oci shvate kako na istočnoj periferiji  žive ljudi koji se na tramvajskoj stanici prezuvaju u čiste cipele, a blatnjave spremaju u vrećicu. Ljudi koji piju vodu iz dvorišne pumpe udaljene po samo nekoliko metara od zagađenog kanala, ljudi čije su se sudbine šćućurile i zbile usred industrijske zone, ljudi okruženi tvorničkim dimnjacima iz kojih je nemilice sukljao crni dim. Ljudi koji se nisu bunili zbog rupe na cesti jer cestu tada nisu ni imali

No, strpljen-spašen. Manje više smo sve dobili i sve imamo osim što nam još uvijek izostaje gradske “drskosti” da se za sebe borimo, baš kao što je to činila gospođa iz Martićeve. S druge strane, znam zagrebačke pojedince kojima drskosti ne nedostaje, čak toliko da, recimo, pred svojim zgradama ne žele park. Jer nije sve po protokolu, jer žele izvornu, domaću travu, jer… Jer, ako mene pitate, ne znaju što znači neimati ništa i ne znaju kakvo je veselje kad nešto dobiješ.

O, da. I mi smo u Putevima dobili park. Veleban, raskošan i moderan. Ponekad pomislim kako to i nije dječji park zbog siline umirovljenika koji samo sjede i gledaju u nogometno, tenisko i košarkaško igralište. Al, znam ja što oni tamo rade i o čemu misle:

“Šteta što je moje dijete preskakalo lokve, nije imalo mjesto za igru, što su ga susjedi tjerali ispred kuće jer nabija s loptom. Šteta, baš šteta, al nema veze. Moje unuče se sad može zabavljati za sve nas”.

Naš ogroman park je u svako doba krcat. I stvarno mi, bez imalo zezancije, pada na pamet da nam se da još jedan park, ako ga već drugi neće!

Zapravo, dajte nam sve što nećete! Ljuti ste jer se nova zgrada stilski ne uklapa u ambijent vašeg kvarta? Smatrate da je novoposađeni drvored jablana potpuno krivi izbor stabla? Živcira vas što je vaša Pošta opljačkana već drugi put u godini dana? Nama je dajte, jer je nemamo uopće!

Slobodno nam poklonite zgradu, perivoj, šetalište… I te jablane nam dajte, obavezno.

Vjerujte, nigdje neće biti voljeni i čuvani kao u mom strpljivom naselju. Pustit ćemo ih da narastu visoko, tako visoko dok ne sakriju i posljednji crni, tvornički dimnjak.

Komentari

Provjerite

FOTO: Facebook / Gordana Orsag Pasanec

Zagrebačka bitka za Siget: Organizatori peticije uspjeli spriječiti drugu etapu izgradnje poslovnog kompleksa

Tomislav Vukoja i Gordana Orsag Pasanec u borbi za svoj kvart. Komentari