Zagreb
+C

(VIDEO) Tko su bili ‘Martićevci’? Zagrebačka banda koja je ušla u urbanu legendu

Ivan Ramađa

Kvartovska ekipa ostala je zapamćena u urbanoj legendi.

Krilato slovo M. Generacija osamdesetih dobro je znala što taj znak predstavlja. Klinci iz 90.-tih slušali su priče i mitove o njima, a s dolaskom mlađih generacija Martićevci su već pali u zaborav.

Tko su bili zagrebački Martićevci? Tim imenom su se nazvali sami, a tako su ih i drugi nazivali. Dečki iz Martićeve ulice bili su jedna od najpoznatijih kvartovskih “bandi”, ako ih bandom uopće možemo nazvati. Kako vrijeme odmiče sve je izglednije da je taj pojam dio mitologizacije osebujne subkulture tog vremena.

Zagreb je u to vrijeme bio podijeljen između više ovakvih kvartovskih skupina, no Martićevci su bili na glasu kao najjači – u svakom smislu te riječi, iako brojčano najmanji. To su i dokazivali sitnim kriminalnim radnjama koje su služile kao svojevrsno natjecanje među tadašnjim kvartovskim “bandama”.

“Martićevci su bili jaka banda koja je okupljala pretežno ekipu iz Martićeve ulice ali i iz šireg djela ulica oko Martićeve. Jedno vrijeme je šef bande bio Neš.. dečko nabildan, velikog srca i bistre glave koji je hodao s mojom frendicom iz razreda Zvijezdanom. Ja sam pripadao bandi iz Varšavske. Tu su bili Crni, Suksa, Kizo, Stary, LidiJo, Zubo… Postojale su još bande iz Trešnjevke, Dubrava, Janjevci, Knežija… A tu su se pojavile i bande iz milicijske i vojne škole. Martićevci su čuvali svoj kvart i nisu dozvolili sranja unutar svojeg kvarta. Jedno vrijeme su se i cigle prodavale. Nerijetko smo zakazivali šore ponedjeljkom na Šalati za vrijeme klizanja. To nam je bilo omiljeno mjesto. Šore su bile na tribinama kod ulaza… bokseri, noževi i palice… to su osamdesete.”, podijelio je s nama svoje sjećanje Tomislav, i sam pripadnik jedne od zagrebačkih bandi koje su čuvale svoj teritorij.

Doživljaj iz drugog ugla

O Martićevcima nema smisla pisati na osnovu postojeće građe, iz perspektive obične subkulture ili na osnovu današnji izvora. S vremenskim odmakom, činjenice prelaze u legendu, a oko stvarnih događaja isprepliću se mitovi. Zbog toga, donosimo jedan osobni doživljaj ove kvartovske ekipe, stvoren na osnovu pogleda obične curice, Zrinke Pavlić, čije su odrastanje obilježili upravo Martićevci… Svoje iskustvo ona je opisala na blogu, s jednim pitanjem – tko su oni doista bili? Bez znanstvenih radova, bez suhoparne građe… Tko su bili pravi Martićevci?

“Moj susret s Martićevcima zbio se kroz obližnji mi lunapark “Tivan”, na čijem mjestu danas stoji petsto puta ružniji hotel “Sheraton”. Navedeni lunapark mir je u susjedstvu kupovao time što bi u poštanske sandučiće svih zgrada koje su ga okruživale ubacivao kupone za besplatne vožnje, flipere i ostale stvari koje je nudio. Budući da smo sestra i ja u svojoj zgradi bile jedini živalj ispod trideset, svi takvi kuponi iz susjedskih su završavali u našem sandučiću. Ne moram vam posebno objašnjavati – imale smo besplatnih kupona za svinje hranit ili da se točnije izrazim – za provest čitavo osmoškolsko + srednjoškolsko obrazovanje tamo gdje nije trebalo.

Najprije smo ih trošile na vožnju vlakićem i na onim blesavim ofarbanim slonovima koji idu gore-dolje dok vas prati svemirski brod s rotirkom, a pred vama bježi konj na štapu. Zatim smo, kad smo malo odrasle, počele redovito pohađati pauka.

Nemam pojma jel se pauk zbilja tak zvao, ali je tak izgledao – sastojao se od gomile “svemirskih letjelica” na štangama koje bi se zavrtjele u krug, a ti si nekakvim joystickom u kabini upravljao time hoće li letjelica ići gore, dolje ili goredoljegoredoljegoredolje, pri čemu je zadnjespomenuto bila moja najdraža opcija, sve dok si sestru ne bih natjerala na povraćanje doručka od prošle srijede.

Glavno okupljalište Martićevaca

U već poodmakloj dobi od dvanaest-trinaest godina prešle smo najprije na autiće – onaj poligon na kojem se svi ponašaju kao vozači na hrvatskim autocestama, čitaj: pokušavaju se što više puta sudarit i prosut se po prometnici, a ubrzo potom skrasile smo se i u limenci.

Limenka je, pak, bilo glavno okupljalište Martićevaca. Sestra i ja to u početku nismo znale. Nama je limenka bila glavno okupljalište čudnih bića koja te napadaju u igri Spejs Invejders, lampica na fliperima i nepomičnih čovječuljaka na stolovima za stolni nogomet. No s vremenom smo ipak počele zapažati nekakve likove koji su uz lupanje šakama po limenim zidovima katkad i razbijali pivske flaše jedni drugima na glavama, ljuteći se što ih fliper ovom prilikom ne sluša baš najbolje i pritom se bezumno cereći.

Moja mama nije bila ni najmanje sretna što se sestra i ja sve češće zavlačimo u limenku. Dijelom je to imalo veze s markiranjem školske nastave, ali s obzirom da sister i ja u to doba ipak nismo prečesto prakticirale takvo što, više ju je užasavalo što se muvamo oko sumnjivih tipova o kojima su kružile razne priče. Da tuku pankere pred Kulušićem, nakon što ovi izađu sa svojih kultnih koncerata.

Da se neki dečko iz nebodera u obližnjoj ulici bacio s osmog-devetog kata nakon što su ga ovi sustavno prebijali svake subote pred istim klubom. Da kradu aute i onda ih razbijaju (što mi je djelovalo prilično vjerojatno, s obzirom na praksu koju su usavršili na autićima u lunaparku).Da loču kao životinje, za što mi nisu trebale nikakve priče jer sam to imala prilike vidjeti i uživo. Svašta su pričali o njima, ali ja ni do dana današnjeg ne znam što je od toga bila istina, a što urbana legenda. No bio ih je strašan glas.

Moram priznati, nisu bili oku najugodniji prizor. Uglavnom masne, ponekad nešto dulje kose, nekima je nedostajalo pol vidljivih zubi, neki su nosili lance za opasačem, izražavali su se glasnim “kuišonoburaznejebtipsmterono” i svako malo zapadali u tučnjave ili skoro-tučnjave koje bi uvijek započinjale jednim rastegnutim: Kaaaeeee??!!! ili K’jsadsereš?!

Vlasnik i djelatnici lunaparka pri svakom bi ih takvom ispadu razdvojili i otjerali iz “Tivana”, prijetivši im zatiranjem sjemena pojave li se ikada više na pošljunčanom teritoriju njihova vašarčića, ali drugi bi dan dečki i opet bili tamo, s nepromijenjenim stylingom, obrascem ponašanja i neproširenim vokabularom.

Začudo, sestru i mene nikada nisu zadirkivali. Ne samo to, kad bi se i pojavio netko tko bi nas pokušao izgurati sa Space Invadersa i Pacmana ili nam dobacivao kakvo: Kaje, klinke, marš u školu, naši bi im bezzubi lunaparški sustanari pristupili svojim karakterističnim: K’JSEREŠ? i dotični bi se ubrzo povukao. No ne mogu niti kazati da su nas uzeli pod svoje krilo jer nisu s nama uopće komunicirali.

Godine su prošle…

Mi smo se pravile da ne vidimo njih, oni su se pravili da ne vide nas, a interesi su nam se ionako rijetko kad poklapali jer sestra i ja nikad nismo naučile igrati stolni nogomet, a Martićevci se nisu najbolje družili s tek pupajućom kompjuterskom tehnologijom čije smo plodove nas dvije najviše voljele uživati u limenci. Načula sam nadimke kojima su se nabacivali usput (najveći dojam na mene je ostavio Žila), ali iskreno rečeno, mislim da ni danas za većinu nemam pojma kako se zove.

Kao i u svakoj priči o prošlim vremenima, sad moram ubaciti onu rečenicu: Godine su prošle i… Fakat, godine su prošle i sestra i ja smo sve rjeđe svraćale u “Tivan”, da bi se na kraju dotični zatvorio, najprije se pretvorivši u veliku, zjapeću građevinsku rupu pa zatim i u hotel koji se gradio, činilo nam se, tisućama godina.

Sredinom devedesetih ili točno nakon onog tisućljeća kad je na mjestu “Tivana” konačno niknuo hotel, srela sam jednog od Martićevaca u kvartovskom dućanu. Prepoznala sam ga, ali mu se ne bih bila obratila jer, kao što rekoh, nisam mu znala ime.
Ono što me, međutim, nemalo iznenadilo bilo je to što je čovjek prišao meni i obratio mi se imenom. Znao je i sestrino ime jer je već nakon par minuta razgovora pitao i za nju. Ostala sam osupnuta. Nakon što se raspitao za mene i obitelj mi, stao mi je govoriti o ljudima koje sam navodno znala iz limenke, premda nisam uspijevala spojiti imena s licima.

Najprije se polunostalgično zagrohotao nad time “koje smo budale bili, jebote”, a zatim mi rekao da je taj-i-taj automehaničar u Klari, da je onaj drugi najobičniji pijanac kojeg tjeraju iz svih kvartovskih birtija, da je pitajbogatko iz Martićevaca prešao drito u Bad blue boyse. Kad sam ga pitala što je s njim, jednostavno mi je odgovorio: Ja sam se sredil’. Bilo je očito da ne želi razrađivati pojedinosti pa ga nisam dalje ispitivala….”

Na koncu, u spomen na jednu od legendi Martićeve ulice i zagrebačkog asfalta snimljen je i video. U osam minuta trajanja nije se moglo reći sve, no reklo se dovoljno da ne padne u zaborav.

Komentari

Provjerite

FOTO: Marin Domazet / Prečko moj kvart

(FOTO) ‘Prečkanac’ došao na genijalnu ideju i oduševio sugrađane

Nesvakidašnji prizor u kvartu na zapadu Zagreba. Komentari