Zagreb
+C

(FOTO) Put biciklom od 4.300 kilometara: Mihael nam je otkrio sve o svom putovanju

Mihael je u dva mjeseca proputovao jugoistočnu Europu, prošao 4 300 kilometara i s nama podijelio svoje iskustvo.

U 21. stoljeću, kada je razvoj tehnologije na vrhuncu, odmaknuli smo se jedni od drugih, a ponajviše od prirode i zdravijeg načina života. Zatvaramo se unutar svoja četiri zida, unutar vlastitih strahova od nečeg “opasnijeg” i novog, ne dajući si priliku iskusiti vanjski svijet i iskušati vlastite granice.

No, iako su iznimka, neki ljudi predstavljaju nam svijet iz sasvim nove perspektive. Donosimo vam priču o mladom entuzijastu koji je na svom biciklu svoje strahove pretvorio u 4 300 kilometara kroz Europu, u svijetu koji je bio tuđi, a ipak toliko njegov.

#lifeisajourney #cycling #cycloturist #cyclingforlive #ortlieb #wolfs #nature #cyclinginwoods #loverotravel #travel #turkey #travelling

A post shared by Mihael Strle (@mihaelstrle) on

Ljubav prema biciklu i ekstremnim sportovima

Njegovo ime je Mihael Strle, 31-godišnji je entuzijast i biciklist rodom iz Okola, malog mjesta pored Popovače, a njegova europska biciklistička avantura već je osvojila i strane medije. Mihaelova priča vraća nas u njegovo djetinjstvo kada se, kao i kod većina mladih, rodila ljubav prema biciklu, a svoj je vrhunac doživjela u 20-ima kada počinje njegov put.

Mihael je po struci medicinski tehničar, radio je deset godina u Klinici za traumatologiju Draškovićeva te osam godina u GNK Dinamo, no u srcu je pravi avanturist čije “prirodno stanište” nikako nisu četiri zida. Iako je, kaže, volio svoj posao, nije ga više ispunjavao. Otišao je na godišnji odmor i nikada se nije vratio. Odlučio je napraviti plan, spremio stvari, sjeo na svog vjernog prijatelja na dva kotača i krenuo u (ne)poznato.

Sve potrebno za put bilo je ovdje – puno volje, želje, adrenalina i psihičke snage više nego fizičke – jer, kao što je i sam Mihael ustvrdio nekoliko puta – čovjek je samome sebi najveći neprijatelj.

Mihael je s dužim turama biciklom počeo prije desetak godina odlaskom na pivo u drugi grad. Često bi biciklom otišao i na more, a nakon toga se ohrabrio otići na festival Exit u Novom Sadu dvije godine zaredom na putovanje od sveukupno 1 500 kilometara. Potom je biciklom proputovao i Bosnu i Hercegovinu, uz manje i veće ture po Hrvatskoj.

Krenulo je ozbiljnije prije tri godine, odlazak na more, prvi ozbiljniji susret s hrvatskom prirodom, novootkrivena ljubav prema kampiranju i prema biciklu. Vrijeme u prirodi i dolazak more na biciklu bio je moj vrhunac. Bio sam neopterećen, išao sam opušteno i bez ograničenja i pravila da išta moram.

Putovanje od dva mjeseca i 4300 kilometara

Prije tri mjeseca krenuo je na putovanje s prijateljem od Zagreba do Velebita, Jadrana, do Splita, Korčule, Vele Luke, Pelješca i Mljeta. Nakon odmora su nastavili do Dubrovnika, Crne Gore, Albanije, Tirana, napravili krug oko Ohridskog jezera, nastavili kroz Makedoniju, spustili se uz rijeku Vardar do Grčke pa sve do Turske.

S prijateljem se razišao u Istanbulu i produžio dalje kroz Tursku do Karipskog jezera i Crnog mora. Nazad se vratio preko Bugarske, južne Srbije do Beograda. Putovanje je sveukupno trajalo dva mjeseca, tijekom kojih je mladi biciklist prešao 4 300 kilometara.

Tijekom putovanja Mihael se trebao naviknuti na minimalistički način života i ostaviti “komfor” kod kuće. Na putu je spavao u šatoru i u hammocku, najčešće pored velikih šuma, u brdu ili kraj rijeka i jezera.

U većim bi gradovima smještaj pronašao preko aplikacije Couchsurfing, a sudeći prema onome što nam je ispričao, iskustva su i više nego pozitivna.

Putevi su ga vodili kroz brda i makadam, no najviše kroz biciklističke rute na kojima bi često sretao istomišljenike.

Oprema za putovanje

Opremio se sa šest torbi koje su zajedno težile gotovo 30 kilograma. U torbe je spremio osnovne stvari – plamenik, kuhalo, slack, šator, podlošku za spavanje, vreću za spavanje, hammock, uže i nešto hrane i vode.

Hranu bi, kaže, uvijek kupovao u dućanima na putu budući da je putovao u manje-više naseljenim mjestima, a put bi uvijek isplanirao put tako da ima hrane za nekoliko dana, do 2-3 obroka dnevno.

Najmanje je uzimao odjeće koju bi redovito prao na jezeru, u rijeci ili moru, a kada bi putem “Couchsurfinga” našao smještaj, tamo bi uslijedilo veće pranje odjeće kod domaćina. Naravno, najbolji osjećaj pružalo je prvo pravo tuširanje nakon snalaženja u prirodi.

Vjerni suputnik tijekom putovanja Mihaelu je bila knjiga Degustacija slobode Davora Rostuhara, najpoznatijeg hrvatskog putnika, istraživača, ekspedicionista, pisca, fotografa i prvog Hrvata na Južnom polu. Upravo su mu, ističe Mihael, najveća motivacija i inspiracija na samom početku bili avanturisti poput Davora Rostuhara, Tomislava Perke i Snežane Radojičić.

Prije tri mjeseca razmišljao sam o tome hoću li uopće krenuti, a sada već planiram nova putovanja. Svi njihovi putopisi bili su mi velika inspiracija, učio sam iz njihovih knjiga i videa. Ti ljudi krenuli su raditi ono što vole, proputovali su cijeli svijet i uspjeli su u svom cilju s osmijehom na licu. Svima njima zahvaljujem na motivaciji.


Njegov život obilježili su sportovi, od bicikliranja, kickboxinga do bavljenja high lineom (slacklineom) pa je lako zaključiti da je riječ o svojevrsnom “ovisniku” o adrenalinu.

Pobjeda nad strahovima

Mihael je nebrojeno puta na svom putovanju ustvrdio da će završetak svake teške situacije završiti pozitivno, nekom poukom, srećom i zadovoljstvom što je taj loš trenutak prošao i nečemu te naučio.

Najveći si neprijatelj samome sebi, i u životu i na putu. Na samom početku odredio sam da želim puno učiti, no da bi osoba to postigla, mora puno toga zaboraviti, čak i brojne vrijednosti koje su nam usađene od djetinjstva. U nekom razdoblju života jednostavno shvatiš da želiš čuti i naučiti nešto novo pa samim time nešto moraš i odbaciti. Tijekom putovanjima sam stvaraš pravila i sve je automatski ljepše i slobodnije.

Hrvatski avanturist smatra da je ovakvo putovanje velika borba, ali i pobjeda nad raznim strahovima, čak i naizgled najbanalnijim.

Bilo me strah isprva kada bih samo morao hodati noću negdje u prirodi, no shvatiš da te ne napadaju zlodusi, vještice, približiš se prirodi, upoznaš ju bolje, upoznaš sebe bolje i apetit ti konstantno raste za sljedećim putovanje“, kaže naš sugovornik.

Opuštenost se javlja i u komunikaciji s ljudima, posebice u ruralnim sredinama pa je tako, priča nam Mihael, s prolaznicima znao pričati satima, a tema nikad nije nedostajalo.

mihael strle

Vrijedi poslovica “zdrav duh u zdravom tijelu”. Kad si izmoren i kad si vani u prirodu, kad koristiš svoje tijelo za ono za što je i napravljeno – za kretanje – kad koristiš svoj mozak za snalaženje u vremenu i prostoru, socijalnu inteligenciju za komunikaciju, osjećaš se puno ispunjenije nego kad si doma pred TV-om. Kad to shvatiš, osjetiš da imaš jedan dio sebe neistraženog, neispunjenog. Tražiš način zadovoljstva koji ti možda normalan život ne može ponuditi.”

Bilo je dana kada je htio odustati

Najveća prednost je, kaže, to što živi dan za danom, a značajne su se promjene dogodile i na njemu samom.

Dosad nisam upoznao čovjeka koji se odlučio na sličan pothvat, a na kojeg to nije pozitivno utjecalo. Postaješ smireniji, svejedno ti je za neke druge stvari jer shvatiš koliko te opterećuju, a koliko su nepotrebne i nebitne. Upravo je to moje najveće nadahnuće – s takvim putovanjem postaješ bolja osoba, zadovoljnija. Prioriteti se sami od sebe poslože, na ovakvim od stvarima, sjeda na svoje mjesto“, istaknuo je mladi avanturista.

Jedna od velikih prednosti je, smatra naš sugovornik, rušenje predrasuda, ali i shvaćanje da se većina strahova nalazi u našoj glavi: “Iako ne možeš promijeniti taj strah, možeš ga kontrolirati.

putovanje strle 18

Najveći benefit je činjenica da si sam sa sobom. Možda ti bude fizički jako naporno, no probijaš vlastite limite. Sve ti govori da odustaneš, jedva se krećeš i sve ti je upaljeno, no kad nakon par dana nastaviš, prespavaš, probudiš se ujutro, odlučiš otići dalje i to je najveća pobjeda. Bilo je trenutaka kada sam želio odustati i vratiti se, ali sjedneš sa samim sobom i shvatiš da ako nisi uspio danas, uspjet ćeš sutra. Treba to prihvatiti, od živciranja nema ničeg i čovjek neće tako prijeći kilometar više, važna je volja i pozitiva.

strle 8

‘Biciklizam te uči većoj toleranciji’

Jednu od većih prepreka i borbi na putu predstavljao mu je reumatoidni artritis koji mu je dijagnosticiran. Iako je uzimao lijekove, poanta je, kaže, bila da pokuša bez njih jer, ističe, biciklizam ti ili pomaže ili te uči većoj toleranciji prema boli.

Bicikliranje te općenito uči većoj toleranciji, strpljenju, ne opterećuješ se više bespotrebnim stvarima i striktnim planiranjem. Naravno, uvijek imaš neki okvirni plan i cilj, no bez ograničenja, potpuno si slobodan“, priča Mihael koji smatra da je za osobu koja se odluči na takav pothvat najbolje da ode sama, ne čekajući istomišljenike i potporu suputnika.

Čovjek se sam mora boriti s više stvari, sve moraš sam odlučiti. Ne možeš se ni na koga osloniti, ovisiš samo o sebi i osjećaj je vrhunski.

putovanje strle 31111

‘Svjestan sam ceste, bicikla i sebe’

Mladi biciklist smatra da je putovanje biciklom bolje od putovanja bilo kojim prijevoznim sredstvom te da se i sama mjesta bolje upoznaju jer se svugdje barem malo zadržiš.

Kroz godine vožnje bicikla bicikliranje je podijelio u nekoliko dimenzija.

Za početak je teško zagrijati se. Tvoja noga te boli, nakupi se tu umora, nostalgije i unutarnjih problema, no ne doživljavaš to, u svojim si mislima. Ima dimenzija kao da si pijan, bicikliraš 20-30 kilometara, ne sjećaš se ničeg otprije jer si u takvom filmu da ne osjećaš ni bol ni umor, samo bicikliraš. Svjestan sam ceste, bicikla i sebe, ničeg više. Osjećaj je fenomenalan“, ističe Mihael.

Budući da velik broj ljudi danas razmišlja o takvom pothvatu, uvijek ih pobijedi strah od nespremnosti, no Mihael kaže da (ne)fizička sprema i (ne)kvaliteta bicikla nisu uvjeti.

Moraš voljeti svoj bicikl, to je jedino važno, i onda poslije, kako i sam Rostuhar kaže – samo nek se kreće(š).

Brojna poznanstva i rušenje predrasuda

Na svom je putu upoznao velik broj ljudi koji su mu pravili društvo i dojmili ga se, što od suputnika tijekom samog bicikliranja do ljudi koji su ga ugostili u svom gradu. Tako je na putu je upoznao mladog Švicarca koji se pješke vraćao iz Mongolije, a sretao je i velik broj drugih biciklista pa je 6 dana biciklirao i s jednim Iračaninom. U sjećanju mu je ostao i mladi par iz Francuske, koji je sa svoje dvoje djece pedalirao na duplim biciklima do Kine i Australije.

Drago ti je kad sretneš nekog biciklista i kada se široko osmjehnete jedno drugom. Bio sam gotovo tjedan dana bez komunikacije, spavao bih sam vani kraj jezera, rijeke, u brdu ili u šumarku, bez ljudi. Voziš cijeli dan i kampiraš, bez kontakta s ikim. Što sam zaključio? Čovjek je društveno biće. Nedostaje ti društva, najviše istomišljenika, priča nam Mihael.

U Turskoj su ga ugostili Kurdi koji su, prema njegovim riječima, jako gostoljubivi, ljubazni i zbilja ćeš se, dodaje Mihael, osjećati “kao kod kuće”. No, na njihovu se kulturu i način života ipak trebao priviknuti.

Mihaela možete pratiti putem njegova Facebook i Instagram profila.

Na putu su ga, kaže, od zemalja oduševile Albanija i Turska zbog nešto veće kulturološke razlike.

Albanija uistinu je jako siromašna zemlja i ljudi jako teško žive, ali su zbilja dobri i uvijek nasmijani. U Hrvatskoj oduvijek imamo jako puno predrasuda prema Albancima, a upravo sam ovdje doživio najveće rušenje stereotipa. Ista stvar s Turskom, posebice zbog medija i imigranata, a situacija je potpuno drugačija kada dobiješ iznutra“, kaže Mihael.

Novi cilj: Azija

Njegov avanturistički duh nije ga napustio ni nakon povratka i umora jer je već par dana nakon toga krenuo na novo manje putovanje, i tako iznova. S avanturizmom i željom za novim došao je i novi plan – put oko svijeta i pedaliranje na proljeće sljedeće godine kroz Aziju, od Rusije, putem Transsibirske željeznice do Mongolije, Kine, Tajlanda i dalje, a pritom se nada i pomoći sponzora.

Trenutno se nalazi u Istri do koje je odlučio stopirati i hodati, a sve kako bi se pripremio za putovanje u Indiju kroz koju planira većinu vremena pješačiti, stoga je pješačenje hrvatskim otocima gdje ne voze trajekti i auti, kaže, odlična “proba” i početak.: “Koliko ide, ide. Moram ići korak po korak. Prvo ću testirati Jadran, probati dva tjedna hodati, vidjet ću kakva će biti motivacija. Smatram da je ovo odlična priprema za Indiju.

Nada se svojevrsnom putopisu i reportaži kojom bi potaknuo ljude da pobijede strah i odluče napraviti prvi korak koji, iako je, kaže, najteži, također je i najljepši.

Ovi putevi nisu tek nešto što Mihael želi zadržati u vlastitom sjećanju već to želi podijeliti s ostalima, stoga povremeno na putovanjima piše sve što ga u tom trenutku oduševi, inspirira, svoje dojmove i doživljaje. Nada se da će jednog dana moći napisati vlastitu knjigu, što mu je naposljetku i krajnji cilj.



Komentari

Provjerite

Calypso_Cabaret,_Bangkok

Čini se kako će Zagreb dobiti cabaret klub koji će noćni život preokrenuti naglavačke

Taman kad smo pomislili da je noćni život Zagreba u opadanju, stižu nam vruće vijesti ...