Riječi za povijest: Ovo su najljepše misli Siniše Glavaševića o Gradu Heroju

Facebook

Na današnji dan vraćamo se u povijest, u ne tako davnu povijest, ali iznimno značajnu povijest za Hrvatsku. U svojim mislima, u tišini, u melankoliji i sjeti ponosno se prisjećamo Vukovara, našega Grada Heroja. Polažemo vijence, palimo tisuće svijeća i opet svi kao jedno, kao te 1991. godine, ujedinjujemo naše misli i molitve za sve stradale i nestale. Prisjećamo se svih žrtava. Naših palih boraca, nedužnih civila, djece, baka i djedova, stričeva i strina, ujaka i ujni, očeva i majka, naših prijatelja, naše braće kojih više nema. 

No, jednog heroja smo se posebno sjetili, a taj heroj je Siniša Glavašević. Dok je goropadni neprijatelj sijao strah granatama, tenkovima i hordama pješadije, Siniša je svoj dom, svoj Vukovar, branio riječima. Njegova riječ Vukovarcima je davala jedan poseban plam, poseban žar, koji gori još i dan danas, a nikada se neće ni ugasiti. On se svojim riječima borio za Vukovar s jednakim žarom i elanom kao i borci na prvoj crti, zato je bio i zato će ostati – Dobri duh Vukovara. Siniša Glavašević položio je svoje tijelo na Ovčari, ali njegov duh i njegova djela još i dan danas žive u svima nama.

Siniša Glavašević bio je urednik Radio Vukovara i ratni izvjestitelj koji se javljao s ratnim izvješćima iz srca ratom razorena Vukovara. Neposredno prije pada Vukovara u programu Hrvatskog radija, počelo je emitiranje njegovih priča koje su pristigle faksom iz Opće bolnice u Vukovaru. Priče su bile posvećene njegovom gradu Vukovaru, djetinjstvu koje je proveo tamo, njegovim prijateljstvima, o njegovu životu i ratu. Te iste priče kasnije su objavljene kao Priče iz Vukovara, a one se sastoje od 24 kratke lirske priče i one su jedina književna ostavština Siniše Glavaševića.

Čini se sada, godinama nakon pada Vukovara i Glavaševićevih priča, kako je nekako predosjećao što mu slijedi. Vjerojatno je predosjetio neku zlu kob, neku mračnu budućnost, koja će zadesiti njega, njegove sugrađane, branitelje i njegov grad. U spomen Siniši Glavaševiću i svim žrtvama izdvojili smo tri Priče iz Vukovara, priče koje od kojih i danas oči zasuze, priče od kojih se stisne grlo i od kojih srce jače zakuca. 

 Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.

Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.

Priča o ljubavi

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života.

Čovjek se opušta u narkotičnim prevarama, vješto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom.

Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

Priča o vremenu

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme – svojih pet minuta. Jer stalno vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeli život.

Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu.Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.

Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljdske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo spominju sve koji dolaze. Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposlijetku kao da i nije više važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo.

Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokušavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva.

Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.


Komentari