Nisi zaboravljen: Izašao je iz podruma i rekao ‘Zagreb se brani u Vukovaru’… Nije se vratio…

Screenshot

Osim što smo bili zakinuti za veći dio onoga što je Zagreb imao, mi u Kozari Boku i Putevima nikad nismo dobili nazive ulica. Nemamo Ulicu jablana, Ulicu breza niti Aleju kestena jer nema toliko biljaka koliko mi imamo odvojaka, a ni heroja nema dovoljno da bi sve ulice mog kvarta imale nazive. Zato jednostavno imamo – odvojke.

Zapravo, imamo mi još nešto i baš sad, kad spominjem odvojke i heroje, po glavi mi se poče motati slika jednog derana iz mog odvojka koji je izrastao u pravog, pravcatog velikana, a čije ime zaslužuje biti na ploči s imenom ulice u Kozari Putevima.

Za sada, njegovo ime stoji na samo jednoj ploči. Onoj na Ovčari…

Freddie Mercury iz moje ulice

Ohrana Merića sjećam se u nekoliko kadrova. Živio je u kući preko puta moje, pa sam imala priliku gledati kako vježbanjem krati sate i to dižući neke improvizirane utege i udarajući u boksačku vreću. U majici bez rukava, crn, brkat, istetoviran i mišićav, meni znatno mlađoj djevojčici izgledao je velik… Najveći. Malo starije cure tvrdile su da je Ohran “pljunuti Freddie Mercury”, pa su često šetkale mojom ulicom i bacale oko u dvorište mišićavog boksača. A on ih je, zaista, mogao birati. Jer, osim što je bio zgodan, bio je i vrlo duhovit, a u sebi je nosio bahatosti taman toliko da ženama postane neodoljiv. Postao im je još uzbudljiviji kad su čule da je za okladu naše cijelo stiješnjeno naselje kamionom prešao “u rikverc”, a o tom suludom podvigu priča se i danas. Ipak, osvojila ga je samo jedna i ubrzo nakon što su dobili drugo dijete, oglasile su se sirene zlokobno najavljujući krvav rat…

Sudbina je htjela da Ohran Merić ima kuću i garažu, ali podrum nije imao, pa je u vrijeme uzbuna grabio djecu i ženu i vodio ih u podrum mog oca. Naš podrum nije bio samo Merićevo utočište, nego svih onih iz naše ulice koji nisu imali kamo. Tako se moj podrum za vrijeme rata pretvorio u mjesto gdje su sigurnost tražili i Hrvati, i Srbi, i Muslimani, a ja ga pamtim i kao mjesto gdje su se dogodile najsmiješnije situacije u mom životu. Humor koji nam je još bio jedini preostao ovo je mračno mjesto pretvorio u pravi, pravcati stand up klub koji je mirisao po ajvaru u staklenkama i zelju u bačvama. Tako su se, primjerice, dvije gospođe porječkale oko neke političke stvari, a jedna je demonstrativno napustila podrum i zapalila cigaretu na mojoj terasi iako je bila opća opasnost i potpuno zamračenje, a balkon pun puščanog zrnja koje je ispaljivano s Borongajke.

Digao se i rekao: “Idem u Vukovar”

Ohranu je, međutim, bilo najmanje smiješno. Ljutio ga je rat, ljutio ga je strah, ljutila su ga vlastita djeca koja su odmah po silasku u podrum počela skidati foliju sa sendviča:

“Šta je ovo? Jesmo mi na izletu il je ovo rat?”, zavikao bi na njih, ali samo iz čiste napetosti. Nismo nikako mogli shvatiti što ga muči, sve dok se jedne noći nije digao, poljubio klince i ženu, objasnio kako “on ne može sjediti u podrumu dok Vukovar pada” te da se tamo Zagreb brani, pozdravio se s nama – i otišao.

Tad smo ga vidjeli zadnji put. Njegova majka bila je uvjerena da je živ sve dok 2011. godine nije pokopala kosti svoga sina. Kao HOS-ovac poginuo je u proboju, ali Ohran kao Ohran, čak je i u smrt otišao na svoj način. Dok su njegovi suborci napuštali grad, on je zaspao u nekim ruševinama i, onako svojeglav i drčan, krenuo nekim svojim putem. Bio je to put s kojeg nije bilo povratka…

Želim ulicu po njegovom imenu

Ipak, ja bih danas voljela hodati po njegovom putu. Nekoj Merićevoj ulici, Ohranovom parku ili zavoju. Svakim bi mu korakom bila zahvalna što je te večeri napustio podrum, a nije morao. Na svakoj bi klupici postavljenoj na njegovoj ulici klincima pričala priču o heroju mog djetinjstva koji je umro za nas, a nije trebao. Svaka bi bandera podsjećala na Ohranovu veličinu, a lampa na neugaslu svijetlost duše.

I zato, ne smetaju meni naše bezimene ulice.

Ali neću imati mira sve dok se na jednoj uličnoj ploči ne nađe ime fakina, sličnog Freddyju Mercuryju, onog što je lupao u boksačku vreću, lomio ženska srca, onog što je ratovao i na kraju časno za nas poginuo.


Komentari